BOŽIĆNA DEVETNICA - 5. DAN

 

Peto izobilje ljubavi

Usamljena ljubav

Nutarnji glas nastavio je govoriti: „Kćeri moja, nemoj se udaljiti od mene i nemoj me ostavljati samoga! Moja ljubav ne želi biti sama. Još jedno izobilje moje ljubavi jest to što ona ne želi biti sama. A znaš li čije društvo traži? Društvo stvorenja!

Pogledaj! U krilu moje Mame, sva su stvorenja začeta zajedno sa mnom. Ja sam s njima sav u ljubavi. Želim reći koliko ih ljubim. Želim razgovarati s njima i govoriti im o svojim radostima i svojim bolima. Želim im govoriti o tome kako sam došao među njih da ih usrećim, da ih utješim, da ću biti među njima kao jedan od njihove malene braće, dajući svakome sva svoja dobra, svoje Kraljevstvo, i to po cijenu svoje smrti. Želim im dati svoje poljupce, svoja milovanja, želim se igrati s njima. Ali, jao, kolike mi boli zadaju! Ima ih koji mi bježe. Neki se prave gluhi i tako me ušutkavaju. Neki preziru moja dobra i nije ih briga za moje Kraljevstvo. Na moje poljupce i milovanja uzvraćaju nebrigom i zaboravom, a moju igru okreću u gorak plač...

Oh, kako sam sȃm, iako  je toliko duša oko mene! Kako mi je teška samoća! Nemam kome reći jednu riječ. Nemam s kim podijeliti svoju ljubav i reći svoje jade. Stalno sam žalostan i šutljiv, jer, ako govorim, nitko me ne sluša.

Kćeri moja, molim te, zaklinjem te, nemoj me ostavljati samoga u tolikoj samoći. Bit će mi dobro ako me pustiš da govorim, a ti ćeš me slušati. Dobro slušaj moje pouke. Ja sam Učitelj nad učiteljima, toliko te toga želim naučiti! Ako me budeš slušala, prestat ću plakati. Zar se ne želiš igrati sa mnom?“

Dok sam mu se predavala, oplakujući njegovu usamljenost, nutarnji je glas nastavio: „Dosta, dosta! Prijeđi na promatranje šestog izobilja  moje ljubavi“.

MOLITVA

Isuse, ljubavi moja!

Želim biti s tobom, tješiti  te i davati ti ljubav!

Zato te cjelivam poljupcem tvoje Volje!

Nisi zadovoljan ako ti dam samo svoj poljubac, jer ti želiš poljubac svih stvorenja.

Zato te cjelivam u tvojoj Volji, zajedno sa svim stvorenjima! Na krilima tvoje Volje, usnama svih njih ti dajem poljubac ljubavi.

Cjelivam te poljupcem tvoje ljubavi!

 Ne cjelivam te svojom ljubavlju, nego tvojom ljubavlju!

Ti osjeti zadovoljstvo, slatkoću i milinu svoje ljubavi sa usana svih stvorenja.

 Privučen svojom ljubavlju, na usnama svih stvorenja, uzvrati i ti poljubac svim stvorenjima!

(usp. Sv. 12., 6. prosinca 1917.).

Iz KNJIGE NEBA, svezak 36, 25. prosinca 1938.

Luisa Piccarreta piše: „Moj siromašni um nastavlja svoj put u Božjoj Volji...

Tako sam se zaustavila kod silaska Riječi na zemlju. Suosjećala sam s njim vidjevši ga samoga. I moj mi slatki Isus, neizrecivo nježno, iznenadivši me, reče: „Predraga moja kćeri, ti griješiš! Samoća je bila plod ljudske nezahvalnosti.

 Božja strana me je uvijek pratila, kao i sva naša djela! Nikad me nisu ostavili samoga.

Štoviše, moraš znati da su zajedno sa mnom sišli i Otac i Duh Sveti. Dok sam ja ostao s njima u nebu, oni su sišli sa mnom na zemlju. Mi smo nerazdvojivi. I da želimo, ne bismo se mogli rastaviti. Može se reći da se bilociramo pa, dok držimo svoje prijestolje u nebu, oblikujemo svoje prijestolje i na zemlji. A da bismo se razdvojili, to nikada! Mogli bismo reći da je Riječ preuzela djelatni dio, ali su uvijek pritjecali Otac i Duh.

Štoviše, u činu silaska s neba, svi su se pokrenuli da me prate i da mi iskažu časti koje mi pripadaju. Okružilo me nebo sa svim zvijezdama, dajući mi časti moje nepromjenjivosti i  ljubavi, koja nikad ne prestaje!

Okružilo me Sunce, dajući mi časti moje vječne svjetlosti! Ah, kako me ono dobro veličalo, i kako su me krijepili njegovi mnogostruki učinci! Ono mi je načinilo  kolijevku od svoje svjetlosti i topline! Svojim nijemim jezikom Sunce mi je govorilo: 'Ti si svjetlo! Ja te častim, klanjam ti se i ljubim te istom onom svjetlošću kojom si me stvorio!' Sve me je okruživalo. Vjetar, more, malena ptica, svi i svatko, da mi daju čast i slavu kojom sam ih stvorio. Netko je veličao moju moć, netko moju neizmjernost, netko moje beskrajne radosti. Stvorene stvari priredile su mi slavlje. Ako sam ja plakao, i one su plakale, zato što je u njima prebivala moja Volja i obznanjivala im sve ono što sam činio. Kako su se osjećale počašćene zato što su mogle činiti ono što je činio njihov Stvoritelj.

Zatim su me pratili anđeli, koji me nisu nikada ostavljali samoga. Budući da su sva vremena moja, pratio me moj veliki narod iz budućnosti koji će živjeti u mojoj Volji. On me je nosio na rukama! Osjećao sam ih u svome Srcu, u svojoj Krvi, u svojim koracima. Dok sam gledao kako me taj narod okružuje, i kako me ljubi mojom Voljom, osjećao sam da mi je uzvraćena ljubav kojom sam sišao s neba na zemlju.

 Bio je to moj prvi cilj – ponovno uspostaviti Kraljevstvo moje Volje među mojom djecom! Nikada ne bih stvorio svijet da nisam trebao imati djecu koja će mi sličiti i koja će živjeti od same moje Volje. U protivnom, moja bi Volja bila kao kakva siromašna neplodna majka, koja ne može rađati, ni sebi stvoriti obitelj. Zato moja Volja posjeduje moć rađanja i oblikovanja svojih brojnih pokoljenja kako bi oblikovala svoju Božansku obitelj.

(I, budući da, sasvim opravdano, Vrhovno Veličanstvo želi biti okruženo i proslavljeno od svojih stvari, svojih djela, tako i mi, da bi tome Veličanstvu dali božansku zadovoljštinu, slijedimo nauk i djelo Luise u Božjoj Volji.)