BOŽIĆNA DEVETNICA - 4. DAN

 

Četvrto izobilje ljubavi

Djelatna ljubav

„Kćeri moja, od goruće ljubavi prijeđi na promatranje moje djelatne ljubavi!

Svaka začeta duša donijela mi je breme svojih grijeha, svojih slabosti, svojih strasti, a moja mi je ljubav zapovjedila da uzmem svačije breme. Nisam samo začeo duše, nego i muke svake od njih i dao zadovoljštinu koju je svaka od njih morala dati  mome nebeskom Ocu. Tako je moja Muka bila začeta zajedno sa mnom.

Pogledaj me dobro u krilu moje nebeske Mame. Oh, kako je moje maleno Čovještvo bilo izranjeno! Gledaj dobro kako je moja glavica okružena trnovim vijencem. On mi je tako snažno obavijao sljepoočnice da su mi iz očiju tekle rijeke suza. Nisam se mogao ni pomaknuti da ih obrišem. Molim te, imaj samilosti prema meni! Obriši mi oči od tolikog plača, ti koja imaš slobodne ruke da to učiniš! To trnje je vijenac zlih misli koje se gomilaju u ljudskom umu. Oh, kako me probadaju, više od trnja koje niče na zemlji!

Promatraj i ovo dugo raspeće od devet mjeseci: nisam mogao pomaknuti nijedan prst, ni ruku, ni nogu. Stalno sam bio nepokretan! Nije bilo mjesta da se barem malo pomaknem! Kako  je to dugo i bolno raspeće! Uz to su sva zla djela uzela oblik čavala i neprestano mi probadala ruke i noge.“

I tako mi je opisivao muku po muku svih udova svoga malenog tijela. Kad bih ih htjela sve opisati, bilo bi predugo. Samo sam plakala. Onda sam čula jedan nutarnji glas kako mi govori: „Kćeri moja, želio bih te zagrliti, ali ne mogu. Nema mjesta! Nepokretan sam, pa ne mogu to učiniti! Htio bih doći k tebi, ali ne mogu hodati. Zato ti dođi k meni i zagrli me, a ja ću, kada iziđem iz majčina krila, doći k tebi!"

Dok sam ga u mislima grlila i čvrsto privijala na srce, jedan mi nutarnji glas reče: „Dosta za sada! Kćeri moja, prijeđi na promatranje petog izobilja moje ljubavi“.

MOLITVA:

Vidim, moje drago Dijete Isuse, kako počinješ trpjeti onoliko agonija i onoliko smrti koliko ljudi odbija tvoju Božju Volju! Opažam da bi ti, preslatka Majko, htjela odmah uzeti na sebe sve te smrti kako bi dala zadovoljštinu Najvišoj Volji.

Isuse, osjećam da mi se srce slama dok te gledam u agoniji, još tako malena. Zato, moje nježno Djetešce, želim tvome Božjem FIAT dati život u svojoj duši onoliko puta koliko su ga stvorenja odbila. I još, želim onoliko puta umrijeti svojoj volji koliko su puta stvorenja živjela svojoj volji. Da, želim učiniti da tvoja Božja Volja protječe kroz tvoje maleno Čovještvo kako bi te agonija i smrtna muka koje trpiš manje razdirale. Moja slatka ljubavi, kolike muke trpiš u krilu svoje Majke Djevice! Nepokretan si! Ne možeš pomaknuti nijedan prst, niti nožice! Nemaš prostora ni da otvoriš svoje lijepe oči. Nikakva svjetlost ne dopire do tebe. U tome uskom zatvoru samo je duboka tmina. Zato želim napraviti prostora u svome srcu da se odmoriš. Dok  ti u uhu neprestano odzvanja moje: 'Ljubim te, klanjam ti se, blagoslivljam te!' snažno zazivam Kraljevstvo tvoje Volje da siđe na zemlju, i da bude u svemu na zemlji, kako je i na nebu! 

(Iz Hodočašće duše u  Božjoj Volji – Deveti sat).

Iz KNJIGE NEBA, svezak 12, 18. ožujka 1919.

Moj mi se uvijek ljubljeni Isus ukazao – piše Luisa – i povukao me u neizmjernost svoje Presvete Volje. Pokazao mi je svoje Začeće u krilu nebeske Mame. Oh, Bože, kakav li je to bezdan ljubavi! I moj mi slatki Isus reče: 

„Kćeri moje Volje, dođi i sudjeluj u prvim smrtima i patnjama što ih je moje maleno Čovještvo pretrpjelo od moga Božanstva u trenutku moga Začeća!

 Kako sam bio začet, začeo sam sa sobom sve duše, prošle, sadašnje i buduće, kao vlastiti život. Začeo sam zajedno sa svojim životom i sve muke i sve smrti koje sam trebao pretrpjeti za svakog pojedinačno. Morao sam ih sve utjeloviti u sebi: duše, muke i smrti koje je svatko trebao pretrpjeti. Tako sam mogao reći Ocu: 'Oče moj, nemoj više gledati stvorenja, nego mene! U meni ćeš ih sve naći, i ja ću dati zadovoljštinu za sve. Kolike muke trebaju, ja ću ti ih sve dati. Želiš li da pretrpim smrt za svaku pojedinu dušu, ja ću je pretrpjeti. Sve prihvaćam, samo da ti dadneš život svima'.

Eto, zato je bila potrebna jedna Volja i božanska moć, da mi dade tolike smrti i tolike muke; i jedna moć i Volja Božja da trpim. I, budući da su u mojoj Volji prisutne sve duše i sve stvari, i to ne na apstraktan ili zamišljen način, kao što bi netko mogao pomisliti, nego stvarno, sve sam ih obuhvatio u sebi. S njima je oblikovan sam moj život. U stvarnosti sam umirao za svaku dušu, i pretrpio muke svih duša. Bilo je potrebno čudo moje svemoći, čudo moje beskrajne Volje, jer bez moje Volje moje Čovještvo ne bi moglo pronaći i obuhvatiti sve duše, niti bih mogao umirati toliko puta.

Dakle, moje maleno Čovještvo, čim je bilo začeto, počelo je trpjeti naizmjenično muke i smrti. Sve su duše plivale u meni kao u nekom velikom moru. Oblikovale su udove mojih udova, krv moje Krvi, srce moga Srca. Koliko je puta moja Mama, zauzimajući prvo mjesto u mome Čovještvu, osjećala moje muke i moje smrti, i umirala zajedno sa mnom! Kako mi je bilo slatko nalaziti u ljubavi moje Mame odjek moje ljubavi! Ta su otajstva tako duboka, da se čini kako se ljuski um u njima gubi, jer ne shvaća dobro.

Zato uđi u moju Volju i sudjeluj u smrti i patnjama koje sam pretrpio čim sam začet. Tako ćeš moći bolje razumjeti ono što ti govorim.“

Ne znam reći kako, ali našla sam se u krilu svoje Kraljice Majke. Ondje sam gledala maleno Djetešce Isusa. Iako je bio tako malen, obuhvaćao je sve. Iz njegova je Srca izišla  jedna zraka svjetlosti i pogodila moje srce  Kako je prodirala u mene, osjećala sam da umirem. Kad je izlazila, vraćao mi se život. Svaki dodir te zrake nanosio mi je tako oštru bol, da sam osjećala kako se raspadam na komadiće i u stvarnosti umirem. Zatim sam, opet po njezinom dodiru, osjećala da oživljavam...