3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

 

Razmišljanje uz 3. nedjelju došašća

Draga braćo i sestre, Fiat!

U današnjoj liturgiji odjekuju snažne riječi: radost i ljubav, radost i predanost; predanost i ljubav koji donose istinsku radost.

Koji su razlozi za radost?
Gospodin oprašta naše grijehe. On želi oprostiti svima, pozivajući nas na obraćenje, na novi život, na dobar život.

"Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj."
Pravi razlog radosti jest ovaj: Gospodin je blizu!

"Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu."

Kako je važno suočavati se sa životnim situacijama i problemima u svjetlu vjere! Važno je ostati miran, imati povjerenja, ne klonuti duhom. Gospodin je blizu, Gospodin je s nama, on zna što nam je potrebno. Čak i u najtežim trenucima, želimo vjerovati i iskusiti da je on silni spasitelj koji će učiniti sve za nas, čak i daleko više od naših očekivanja.

Poruka Evanđelja pokazuje nam put radosti koji se sastoji u ljubavi prema bližnjemu i vjernosti našim dužnostima. Evanđelje govori o konkretnim djelima obraćenja.

Čak i ljudi izvan židovskog Zakona – carinici, vojnici – dolaze Ivanu, jer on daje praktične savjete za svakoga.

Ivan Krstitelj nam pokazuje kako trebamo živjeti došašće, kako trebamo biti pred Gospodinom u iščekivanju njegova dolaska, kako trebamo živjeti život birajući temeljne vrijednosti. Na pitanje: "Što nam je činiti?", Ivan odgovara:
"Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako."

To je konkretan primjer i za nas, ako želimo doživjeti obraćenje srca i života, ako želimo živjeti u pravednosti i dati dostojanstvo i mogućnost egzistencije bližnjemu, ma gdje on bio! "Posjedujem ono što sam darovao," napisao je netko.

Na ovoj zemlji posjedujem ono što sam položio u banku; za vječni život posjedovat ću ono što sam pohranio u Božjoj banci – a to je moj bližnji: obitelj (zdrava skrb za obitelj), drugi ljudi (situacije s kojima se susrećem i u kojima mogu djelovati), siromašni i oni koji pate (posebna Kristova prisutnost).

Koliko je ova poruka aktualna i potrebna u današnjem svijetu, u tolikim nama bliskim i dalekim situacijama!

Svijet proživljava najteže oblike nepravde: bogati postaju bogatiji, a siromašni sve siromašniji (ili osiromašeni zbog rasipništva bogatih).

Mi smo, kao kršćani, prvi pozvani na obraćenje, što znači služiti istini i dostojanstvu svakoga života, svake osobe. Pozvani smo živjeti umjerenost, ne dopustiti da nas zahvati logika konzumerizma i rasipnosti; pozvani smo dijeliti s drugima ono što imamo.

Također imamo dužnost upozoravati, ukoriti, svjedočiti kako bi svijet promijenio svoj smjer, čak i ako se čini nemogućim (ali Bogu i ljudima dobre volje ništa nije nemoguće). To možemo činiti i malim konkretnim djelima: samo na taj način možemo biti dobri ljudi i dobri kršćani.

"Dajući primamo…" – kaže molitva svetog Franje.

Svatko treba savjesno i odgovorno obavljati svoje dužnosti. Ivan carinicima kaže:
"Ne utjerujte više nego što vam je određeno."

Isus nas poziva da koristimo dar koji nam je dao, a koji prečesto ne koristimo na dobro svih: razum.

24. veljače 1935.g. Luisa je razmišljala o tome kako sva vrijednost koja se pridaje dobrim djelima, svo dobro koje iz proizlazi, pripadaju samo Božjoj Volji, a njoj ne preostaje ništa. No, dok je tako razmišljala, Isus joj je rekao:
"Bog je obdario čovjeka razumom kako bi mogao spoznati dobro ili zlo koje čini; i kako bi u svakom dobrom djelu koje učini bio obogaćen novim zaslugama, novom milošću, novom ljepotom i dubljim sjedinjenjem sa svojim Stvoriteljem; dok bi, u slučaju zla, trpjelo kaznu zbog koje osjeća vlastitu slabost i odvojenost od onoga koji ga je stvorio.

Razum je oko duše, svjetlo koje vodi stvorenje i otkriva mu ljepotu dobrih djela, plodove žrtava, te ga zna rastužiti kada čini zlo. Razum ima tu sposobnost: ako stvorenje čini dobro, razum je na svom počasnom mjestu i, kao kralj stvorenja održava red, a zahvaljujući zaslugama koje čovjek stekne, osjeća snagu i mir; ako pak čini zlo, osjeća se smeteno i postaje robom vlastitih zala.

Ako čovjek čini dobra djela u Božjoj Volji, snagom razuma koji mu je dan, Bog mu dodjeljuje zasluge božanskih djela. Zasluga se dodjeljuje ovisno o tome kolika je spoznaja i znanje, te želi li ljudska volja djelovati. Ako želi djelovati u Božjoj Volji, ona se uzdiže visoko, ostavljajući iza sebe razinu ljudskih djela, koliko god dobra bila. Naprotiv, uranjajući u Božju Volju, poput spužve, ona se natapa djelima svjetlosti, svetosti i ljubavi, do te mjere da njezin čin nestaje u Božjem činu, dok se Božje djelo obnavlja.

Stoga mu s pravom pripada božanska zasluga, iako se može činiti da stvorenje nije učinilo ništa. No, to nije istina: ako Božja Volja djeluje, to je zahvaljujući nitima ljudske volje koju je primila u svoje ruke – što je njezin trijumf i pobjeda nad djelovanjem stvorenja. To je ljudski razum koji se dragovoljno predaje, priznaje i podvrgava onome od kojega je proizašao.  

To je više od samoga djelovanja, jer Bog time prima naknadu za najljepše darove koje je dao stvorenju – razum i volju. S njima stvorenje daje Bogu sve što može, prepoznaje ga, odriče se sebe i ljubi ga čistom ljubavlju. Božja je ljubav tako velika da  on odijeva stvorenje u sebe, daje mu svoja djela, tako da on i stvorenje mogu reći: "Učinimo ovo zajedno."

don Marco 
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)