BLAGDAN SVETE OBITELJI

 

Draga braćo i sestre, FIAT!

Nekoliko dana nakon Božića, majka Crkva nas poziva na slavlje blagdana Svete Obitelji.  Zapravo, vrlo malo znamo o nazaretskoj obitelji, o njihovoj svakodnevici, poslu, odlukama, poteškoćama... Evanđelja nam daju vrlo malo uvida u te godine, a običan život Isusa s Marijom i Josipom ostaje obavijen šutnjom. 

Ipak, upravo ta šutnja, suprotno našim očekivanjima, jedna je od najfascinantnijih objava Isusova poslanja i evanđelja.

Apokrifni spisi i mnogi pisci nastojali su ispuniti tu „neugodnu prazninu“.

Je li moguće da je Sin Božji trideset godina u Nazaretu bio neaktivan?

Je li moguće da nije učinio ništa da započne svoju objavu?

Kako to da čak ni najmanje čudo nije zabilježeno u tadašnjim kronikama?

Žao mi je što moram razočarati one koji su očekivali velike tajne objave o djetinjstvu maloga Isusa i Svete Obitelji. Prvih trideset godina u Nazaretu ispunjeno je veličanstvenom šutnjom – šutnjom koja govori snažnije od tisuću riječi i rasvjetljuje više od bilo kojeg svjetionika. To je tišina svakodnevice, običnosti i jednostavnosti.

Svi su ga iščekivali; proroci su mu pripravili put; čekali su ga slijepi, hromi, bolesni i gubavi… A što on radi?

Blanja stol, popravlja naslon stolice, izrađuje dršku za lopatu.

Eto našega Boga: Boga koji nam pokazuje put svetosti, Boga koji ruši granicu između „svetoga“ i „svjetovnoga“, koji upravo običan, svakodnevni život čini odlučujućim mjestom kršćanskog života.

Sveta nazaretska obitelj poziva nas na svetost svakodnevice!

Trebamo se kloniti „uzvišenih“, bestjelesnih oblika duhovnosti koji nam nude isključivo zanosna i „anđeoska“ iskustva. Nazaretska nas obitelj poziva na duhovnost „krpe“ (u čišćenju i kućanskim poslovima, op. prev.), na mistiku traktora (rad na zemlji, op. prev.) i teologiju ureda (uredskim zadacima, op. prev.)!

U ovom trenutku spontano se nameće pitanje: zašto se Sin Boga Svevišnjega, Stvoritelj neba i zemlje, Otkupitelj čovjeka i Kralj svemira htio očitovati u najskrovitijoj običnosti ljudskog života?

Isus Luisi Piccarreti daje odgovor govoreći upravo o svom skrovitom životu u Nazaretu.

Dok je Isus bio na zemlji, vlastitim se rukama saginjao nad drvetom, zabijao čavle, pomagao Josipu, svojemu poočimu. Upravo tim istim rukama i prstima on je istodobno stvarao duše i pozivao ih u život. On je sva ljudska djela pobožanstvenio i posvetio ih, darujući svakomu božansku zaslugu.

Pokretima svojih prstiju obuhvaćao je sve pokrete prstiju svih ljudi. Kad bi vidio da netko to čini u njegovo ime ili u njemu, on bi nastavio svoju nazaretsku svakodnevicu u toj osobi. Tako se, od njih, osjećao okrijepljenim za žrtve i poniženja svog skrovitog života, dajući im zaslugu svog vlastitog života.

Ljudi ne razmatraju dovoljno taj Isusov život u Nazaretu, iako je upravo u jednostavnim, malenim, neizbježnim svakodnevnim djelima (poput jedenja, spavanja, pijenja, rada, paljenja vatre, čišćenja…) on u njihove ruke stavio „božanski novčić“ neprocjenjive vrijednosti. Ako nas je njegova Muka otkupila, njegov skroviti život nam je omogućio da i najneznatnije ljudsko djelo može postati bogato božanskim zaslugama i neizmjernom vrijednošću.

I nama se to isto događa. Dok radimo, njegovi se prsti „ulijevaju“ u naše. Dok Isus u nama djeluje, on istodobno nastavlja oblikovati stvorenje. Drugim riječima, kroz naše svakodnevne zadatke, zajedno s Isusom stvaramo, pozivamo i ispravljamo… I kao što mi nismo sami, ni on nije sam u svojemu djelovanju.

Potrebno je, stoga, sjediniti evanđelje s vlastitom svakodnevicom, „umočiti“ Riječ Učitelja u sve naše obveze i odgovornosti, te dopustiti da nas u svakodnevnim izborima vodi trijezan i odlučan dah Duha Svetoga.

FIAT!

don Marco 
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)