DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

 

Razmišljanje uz 2. nedjelju kroz godinu

Draga braćo i sestre, Fiat!

Prvo čudo koje je Isus učinio dogodilo se u Kani Galilejskoj, na svadbenoj gozbi.  Isus ne prezire ljudske stvari, on u potpunosti sudjeluje u životu svoga naroda, u njegovim radosnim i tužnim trenucima. Štoviše, on daje punu vrijednost i blagoslov svim situacijama ljudskog života.

Isus svoje prvo čudo čini na svadbi, i to ne čini zbog nečega prijeko potrebnog... Ne kako bi izliječio bolesnika, očistio gubavca, oprostio grešniku ili nahranio mnoštvo... Učinit će i to. No, prvo je čudo učinio za radost dvoje supružnika kojima je ponestalo vina.

Time Isus pokazuje svu pažnju i brigu za život bračnih parova, za obitelji, kako bi u njima bilo ljubavi ili kako bi se ona ponovno rodila kada se čini da je nestala. Molimo za ovo i za mnoge stvarne patnje koje danas postoje.

Tu je i osjetljivost, pažnja i molitva Presvete Marije: "Vina nemaju" ... "Što god vam rekne, učinite".

Čudo u Kani veliko je samo po sebi, ali nas prije svega podsjeća na neprekidno veliko čudo Božje ljubavi prema čovječanstvu. Bog je zaručnik čovječanstva, On je zaljubljen u čovječanstvo i u svakoga od nas. Bog je ljubav, Bog je nježnost i milosrđe: on uvijek obnavlja svoju ljubav, čak i kad je naša vjernost manjkava.

Učimo od Isusa kako ljubiti, i to u osjetljivim i teškim trenucima života. Učimo se svjesnosti, pažnji. Učimo dati sve od sebe, obraćati se Bogu i izmoliti od njega milost koja može obnoviti živote ljudi, obitelji, društva.

U Kani Isus sudjelovanjem na svadbenoj gozbi naviješta svoju vjeru u ljudsku ljubav. Isus vjeruje u ljubav, on je blagoslivlja i obnavlja svojim prvim čudom, povezuje je s Bogom. Ljubav je prvi putokaz koji trebamo slijediti na putovima svijeta. Ona je uvijek događaj objave s Neba.

Isus uzima ljudsku ljubav i čini je simbolom našeg odnosa s Bogom. Vjerovati u Boga također je slavlje - susret s Bogom rađa život, donosi cvjetove hrabrosti i ostvaruje puninu života ljudi.

Kada je Isus otkrio Luisi uzvišene istine o životu u Božjoj Volji, često se služio slikom braka i uzajamne ljubavi supružnika. Na primjer, 12. lipnja 1928. rekao je kako je pravi brak s čovječanstvom sklopljen u stvaranju. Ništa nije nedostajalo ni duši ni tijelu; sve je učinjeno u kraljevskoj raskoši. Ljudskoj je naravi pripremljen dvorac kakav nijedan kralj ili car ne može imati, a to je cijeli svemir: zvjezdano nebo kao njegov svod, sunce čija svjetlost nikada ne prestaje svijetliti; rascvjetani vrtovi gdje su sretni par, Bog i čovjek, trebali šetali, uživati jedan u drugome i održavati stalnu, neprekinutu svadbenu svečanost; te odjeća, ne satkana od materije, već sačinjena od najčišćeg svjetla Božjom moći, kako i priliči kraljevskim osobama. Sve je u čovjeku bilo ljepota, duša i tijelo, jer onaj koji je brak pripremio i sklopio bio je neizmjerne ljepote. Tako se iz vanjske raskoši tolikih očaravajućih ljepota prisutnih u cijelom stvorenju, može zamisliti unutarnje more svetosti, ljepote, svjetla, znanja, svih osobina koja je posjedovala unutrašnjost čovjeka. Sva ljudska djela, unutarnja i vanjska, bila su poput mnogih glazbenih nota koje su stvarale najljepše melodije - slatke, milozvučne, skladne - koje su održavale radost tog braka. A svaki dodatni čin koji bi bio spreman učiniti bio je nova mala sonata kojom bi prizivao svoga zaručnika da ga oduševi za to zajedništvo.

Božja Volja, koja je vladala čovječanstvom, donijela mu je trajni novi čin i obličje onoga koji ga je stvorio i vjenčao se s njime. No, usred te velike gozbe, čovjek je raskinuo tu najsnažniju vezu, u kojoj je ležala sva snaga našeg braka i kroz koju je on opstajao: on se povukao iz Božje Volje. Zbog toga je brak razvrgnut, a budući da su sva prava izgubljena, ostalo je samo sjećanje na njega, ali više nisu postojali sadržaj, život i učinci.

Sada se sakrament euharistije u kojem Isusova ljubav obiluje na sve moguće i zamislive načine, ne može nazvati ni prvim ni pravim brakom stvaranja, jer Isus ne čini ništa drugo nego nastavlja ono što je činio dok je bio na zemlji. Ovisno o potrebama duša, s nekima se Isus ponaša kao suosjećajni liječnik da ih ozdravi, s nekima biva učiteljem koji poučava, s nekima otac da im oprosti, s nekima svjetlost da im otvori oči. On daje snagu slabima, hrabrost bojažljivima, mir nemirnima – ukratko, on nastavlja svoj otkupiteljski život i djelovanje. No, svi ti jadi isključuju pravi brak. Nijedan mladić ne ženi se bolesnom djevojkom, već čeka da ona ozdravi; niti se ženi slabom djevojkom koja ga često vrijeđa. A ako je mladoženja kralj i voli je, on čeka da zaručnica ozdravi, da ga zavoli i da njezino stanje bude barem donekle zadovoljavajuće i ne toliko inferiorno u odnosu na njegovo. Stanje u kojem se nalazi jadno čovječanstvo još uvijek je stanje bolesnika, a Isus čeka da se Božja Volja spozna i zavlada među stvorenjima, jer će im ona dati pravo zdravlje, kraljevske haljine, ljepotu dostojnu njega. Tada će ponovno sklopiti pravi i izvorni brak.

don Marco 
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)