DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

 

Razmišljanje uz 2. nedjelju po Božiću

Draga braćo i sestre, Fiat!

U našoj mašti i sjećanjima Božić često povezujemo s prizorima iz Lukina evanđelja koje čitamo na polnoćki: Dijete u jaslama, pastiri, anđeli. Ta se slika Božića urezala u naše sjećanje i poimanje zajedno s božićnim pjesmama i ukrasima. Ona nam razgali srca. Možda nas čini otvorenijima. No, istovremeno je i velikim dijelom izvanjska, pomalo nostalgična svečanost kojoj mnogo doprinosi raskošna dekoracija i ugođaj. U isto vrijeme nas liturgija, baš na sam dan Božića, poziva da čitamo početak Ivanova evanđelja. I danas nam se ponovno nudi na razmatranje. Ivan nas odvodi daleko od klasičnih slika i scenografije ovoga vremena, poziva nas da se vratimo na „U početku“.

To su one riječi kojima započinje Sveto pismo. Ovdje se ne radi samo o kronološkom redoslijedu, već o samom temelju svega – o trenutku kada je Bog započeo stvaranje svega, uključujući vrijeme i povijest.

„U početku“, tj. prije stvaranja svijeta, prije svega što postoji, oduvijek je postojala „Riječ“. Riječ (Verbum) je starinski izraz koji u suvremenom jeziku rijetko koristimo, i često nam nedostaje njeno dublje značenje. Preveden je grčki pojam Logos, koji znači „Riječ“. Prema Ivanu, Riječ je postojala prije bilo kakvog početka, prije svega što poznajemo. Ivan nas vodi na prag povijesti, u dubine samoga Boga.

Kada čujemo riječ „život“ u vjerskom kontekstu, često joj dajemo duhovno značenje, misleći na život duše, vječni život ili uzvišene stvari. No, ovdje se govori o jednostavnom, svakodnevnom životu – zbog kojega dišemo, imamo odnose s drugima, život u svakodnevici. Bez obzira na našu životnu priču i način na koji živimo, sve što postoji dolazi od Božje stvaralačke snage:
„Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.“

Posebnost Božića leži upravo u tome što božanska Riječ vidljivo, tjelesno ulazi u našu svakodnevicu, u ono što često smatramo običnim, jednostavnim i nevažnim. Iznenađujuće se očituje u obiteljskom dijeljenju bitnih trenutaka, zahtjevnih zadataka i svečanih događaja, ali još i više u jutarnjem buđenju, zajedničkom objedovanju, povjerenju i bliskosti.

Riječ želi biti naš život, želi našu svakodnevicu staviti pod svoje svjetlo, pod svoju „Riječ“, kako bi od našega života stvorila svjetlost:

„Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“

„I Riječ tijelom postade.“ Ove riječi sažimaju svu ljepotu Utjelovljenja, ali i snagu otajstva križa, jer već od samog početka Evanđelje ističe kako Riječ nije bila prihvaćena. Čovjek u svojoj glavi ima vlastitu sliku Boga, zamišljajući ga u oblacima tamjana, sjaju zlata i anđeoskim korovima. No, Riječ tijelom postade – to je previše snažan izraz da bi ga ljudsko srce lako prihvatilo. Ipak, u njemu odjekuje Adamov usklik pred Evom:

„Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (Post 2,23)

Kako je moguće da se Bog odjenuo u krhkost ljudske naravi , igrao se poput djeteta, smijao se i plakao poput nas?

„I Riječ tijelom postade“ kako bi svakome od nas, bez iznimke, darovala svjetlo svoga života, izobilje Božje milosti i ljubavi. Njegova „slava“, koju smo kontemplirali, nije ljudska slava, već slava beskonačne ljubavi, potpune predanosti i otkupiteljske patnje – križa, punog milosti i istine.

Dana 22. prosinca 1903.,  Isus je objasnio Luisi Piccarreti odnos između križa i Utjelovljenja. U stvaranju je Bog utisnuo svoju sliku u dušu, a u Utjelovljenju je darovao svoju Božansku narav, pobožanstvenio čovječanstvo. Isus je rekao da se, u trenutku kada se utjelovio, istovremeno sjedinio s križem. Križ je bio s njime od časa začeća u Marijinu krilu i ostao je neraskidivo povezan s njime.

Križ također ulazi i u naše živote. Baš kao što je križ bio sastavni dio Isusova Utjelovljenja, tako križ postaje sredstvo kroz koje se Bog utjelovljuje u našim dušama. Nije riječ o sjedinjenju, već o utjelovljenju, jer križ prodire tako duboko u narav duše da njezino prirodno stanje postaje patnja. A gdje je patnja, tu je i Bog, jer Bog i patnja ne mogu biti razdvojeni. I križ, ostvarujući ovu vrstu utjelovljenja, čini to jedinstvo postojanijim, a odvajanje Boga od duše gotovo jednako teškim kao što je odvajanje patnje od ljudske naravi. 

S druge strane, ako je riječ o sjedinjenju, a ne potpunom utjelovljenju Riječi u život, lako može doći do odvajanja života čovjeka od Riječi i Križa koji dolaze zajedno. Tada imamo samo odraz - nešto nalik utjelovljenju. 

don Marco 
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)