KNJIGA NEBA, 13. svezak, 14. siječnja 1922.

 

Presveto Trojstvo svemu daje život.

Našavši se izvan svojega tijela, vidjela sam otvorena nebesa te svjetlost nedostupnu bilo kojemu stvorenju. Iz te su svjetlosti izlazile zrake obasjavajući sva stvorenja - nebeska i zemaljska te siromašne duše iz čistilišta. Neke su zrake bile toliko blistave da ih stvorenja, iako obasjana, zanesena i usrećena, ne mogu opisati riječima. Druge su, pak, zrake bile manje blještave i mogla se opisati njihova ljepota, sreća i istine koje izriču. Ipak, snaga svjetlosti bila je toliko velika da nisam znala je li moj mali um sposoban da se vrati. Da me moj Isus nije protresao svojim riječima, nikakva me ljudska sila ne bi mogla izvući iz te svjetlosti i vratiti u život. No nažalost, još nisam dostojna svoje drage nebeske domovine! Moja me nedostojnost prisiljava da lutam u progonstvu. O, kako mi je to teško!

Tada mi je Isus rekao: Kćeri moja, vrati se u krevet i poslušaj. Ono što vidiš je Presveto Trojstvo koje kao da drži sva stvorenja na dlanu svoje ruke. Svojim dahom daje život, održava ga, pročišćuje i usrećuje te nema stvorenja koje ne ovisi o Njemu. Njegova je svjetlost nedokučiva stvorenom umu. Kad bi netko htio ući, bilo bi kao da želi ući u veliku vatru - izgorio bi jer nema dovoljno topline i snage da se s tom vatrom suoči. Budući da bi se ugasio, nikad i ne bi mogao objasniti snagu topline te vatre.

Zrake su božanske kreposti. Neke kreposti manje odgovaraju stvorenom umu: zato ih uživa i može vidjeti, ali ih ne može opisati. Druge kreposti, koje više odgovaraju ljudskom umu, mogu se opisati, ali samo zamuckujući jer nitko ne može o njima govoriti na pravilan i dostojan način. Božanske su kreposti najdostupnije ljudskom umu ljubav, milosrđe, dobrota, ljepota, pravda i znanje. Zato, moli sa mnom, uime svih dajmo čast Presvetomu Trojstvu - da bismo mu zahvalili, hvalili ga i blagoslivljali za toliku dobrotu prema stvorenjima.

Pošto sam potom molila s Isusom, vratila sam se u svoje tijelo.