XXV. NEDJELJA KROZ GODINU
U današnjem evanđeoskom odlomku (Mt 20,1–16) nalazimo prispodobu o radnicima unajmljenima za rad u vinogradu. Isus njome otkriva dvije istine o Božjem kraljevstvu: Bog želi sve pozvati da rade za njegovo kraljevstvo, a na kraju svima želi dati istu nagradu — spasenje, život vječni.
Gospodar vinograda, koji predstavlja Boga, izlazi u zoru i unajmljuje skupinu radnika. S njima ugovara dnevnicu od jednog denara, što je bila pravedna plaća. Zatim izlazi i u druge sate — toga dana izlazi čak pet puta — te sve do kasnog poslijepodneva poziva radnike koje zatiče bez posla. Na kraju dana zapovijeda da se svima isplati po jedan denar, pa i onima koji su radili samo nekoliko sati. Radnici koje je prve unajmio, razumljivo, negoduju jer su plaćeni jednako kao oni koji su radili manje. No gospodar ih podsjeća da su primili ono što je s njima dogovorio. Ako on želi biti velikodušan prema drugima, oni im ne trebaju zavidjeti.
Ta gospodarova prividna „nepravda” potiče slušatelje prispodobe da načine korak dalje u razumijevanju. Isus ovdje ne govori o radu i pravednoj plaći, nego o Božjem kraljevstvu. A poruka je ova: u Božjem kraljevstvu nema nezaposlenih — svi su pozvani učiniti svoj dio. Na kraju će svi primiti nagradu po božanskoj pravednosti — a ne po ljudskoj, na našu sreću! Ta je nagrada spasenje koje nam je Isus Krist pribavio svojom smrću i uskrsnućem. Spasenje ne zaslužujemo; ono nam se daruje besplatno. Zato će „posljednji biti prvi, a prvi posljednji” (Mt 20,16).
Ovom prispodobom Isus želi otvoriti naša srca logici Očeve ljubavi, koja je nezaslužena i velikodušna. Poziva nas da se zadivimo Božjim „mislima” i „putovima” te dopustimo da nas privuku. Kako nas podsjeća prorok Izaija, njegove misli nisu naše misli i njegovi putovi nisu naši putovi (usp. Iz 55,8). Ljudske misli često su obilježene sebičnošću i traženjem vlastite koristi. Naše uske i krivudave staze ne mogu se usporediti sa širokim i ravnim putovima Gospodnjim. On iskazuje milosrđe — ne zaboravimo to: on iskazuje milosrđe — obilno prašta te je pun velikodušnosti i dobrote koje izlijeva na svakoga od nas. Svima otvara nepregledna prostranstva svoje ljubavi i milosti. Samo one mogu ljudskom srcu dati puninu radosti.
Isus želi da promotrimo pogled gospodara vinograda: pogled kojim opaža svakog radnika koji čeka posao i poziva ga u svoj vinograd. Taj je pogled pun pažnje i dobrohotnosti. On poziva čovjeka da ustane i krene, jer Bog svakome od nas želi život — pun život, ispunjen djelovanjem, oslobođen praznine i nepokretnosti. Bog nikoga ne isključuje i želi da svatko dosegne svoju puninu. Takva je ljubav našega Boga, našega Boga koji je Otac.
Dana 3. studenoga 1936. Isus govori Luisi da je njegova beskrajna ljubav uvijek preobilna i gotovo nevjerojatna. On se neprestano odražava u stvorenju, a stvorenje živi pod tim njegovim neprekidnim odrazima. Kad se on pokreće, njegovo se neprestano gibanje odražava u njemu da mu dade život. Njegova se ljubav odražava u njemu da mu neprestano govori: „Ljubim te.” Njegova se moć odražava u njemu da ga podupire. Njegova se mudrost odražava i vodi ga; njegova ga svjetlost obasjava; njegova dobrota iskazuje mu sućut; njegova ga ljepota uljepšava. Ukratko, Vrhovno se Biće bez prestanka izlijeva na stvorenje.
Ali to nije sve. Kao što se on odražava u stvorenju, tako se i stvorenje odražava u njemu. Ako misli, Bog osjeća odraz njegovih misli; ako govori, u njemu se odražava njegova riječ. U samoj svojoj nutrini Bog osjeća otkucaje srca stvorenja, svaki njegov čin i svaki njegov korak. Između Božanskoga Bića i čovjeka postoji takva nerazdvojivost da se jedno neprestano izlijeva u drugo. Tolika je Božja ljubav da kao da ne može biti bez stvorenja. No ni to još nije sve: njegova ljubav nije zadovoljna ako se ne daruje preobilno.
Bog zna da, dok stvorenje ne posjeduje život Božje Volje, postoji velika razlika između njegovih odraza i Božjih. Zato ga s ljubavlju preklinje. Dok stvorenje misli, moli ga da dopusti njegovoj Volji kraljevati u njegovu umu. Dok govori, moli ga da kraljuje u njegovim riječima. Dok mu srce kuca, dok radi i hoda, usrdno ga moli da Božja Volja kraljuje u svemu. Ukratko, u svemu što čini Bog uzdiše i moli. Neprestano ga obavija svojom molitvom i govori mu:
„Primi moj Fiat, dopusti da te moj Fiat obavije. Ah, posjeduj moj Fiat! Daj mi da u tebi vidim život svojega Fiata kako kraljuje, vlada i raduje se. Molim te, nemoj mi uskratiti svoju volju, a ja ću tebi dati svoju.”
A kada to postigne, kao da je zadobio najdragocjenije blago. Obavija stvorenje svojom ljubavlju, zaklanja ga svojom svjetlošću i u njemu započinje svoju neprestanu svetkovinu. Njegovi uzdasi pretvaraju se u radost. Bdijući nad stvorenjem poput pobjednika, u njemu čuje sklad svoje ljubavi koji s obje strane govori: „Ljubimo se jednom ljubavlju. Imamo isti život i zajedno ga živimo. Tvoj Fiat pripada tebi i meni.” Tako se u stvorenju uspostavljaju sklad i red njegova Stvoritelja. Božja Volja i njegova ljubav postigle su svoj cilj. Preostaje im samo radovati se ljubljenome stvorenju.
Bogu je toliko na srcu darovati Božju Volju kao život da je to njegov čežnjivi uzdah kroz sva stoljeća — štoviše, njegov vječni uzdah. On unaprijed osjeća radost i sreću zbog mnogih svojih života koji će se umnožiti i oblikovati u stvorenjima. Inače stvaranje ne bi bilo tako veliko djelo. Ako je Bog stvorio i na svjetlo dana izveo toliko toga, učinio je to zato što je sve trebalo služiti čudu nad čudima: da snagom Božanskoga Fiata oblikuje svoj život u stvorenju. Kad toga ne bi bilo, Bogu bi bilo kao da ništa nije učinio.
Sjedinimo se s Isusom. Čeznimo, molimo i ištimo da njegova Volja kraljuje u nama i u svima.
don Marco