DJEVICA MARIJA U KRALJEVSTVU BOŽJE VOLJE - 27. DAN
DVADESET SEDMI DAN
Kraljica neba u Kraljevstvu Božje Volje.
Oglašen je čas boli: Muka.
Ubojstvo Boga.
Cijela priroda tuguje.
Duša se obraća žalosnoj Majci
Moja draga, žalosna Majko, danas više nego ikad osjećam neodoljivu potrebu biti ti blizu. Ostajem uz tebe jer želim biti svjedok tvoje gorke boli. Kao tvoje dijete, molim te za milost: pohrani u mene svoje boli, boli svojega Sina Isusa, pa čak i njegovu smrt – kako bi po toj smrti neprestano umirala moja ljudska volja, a u meni uskrsnula Volja Božja.
Pouka Kraljice žalosti
Ljubljeno dijete, ostani uz mene u ovom času moje najdublje žalosti. Nebeski Otac već je odredio posljednji dan zemaljskog života moga Sina. Jedan od njegovih apostola izdao ga je i predao u ruke Židovima da bude ubijen. Moj Sin nije mogao ostaviti svoju djecu zbog kojih je sišao na zemlju s tolikom ljubavlju. Stoga je ostavio sama sebe u sakramentu Euharistije, kako bi ga svatko tko želi mogao imati.
Život moga Sina bliži se kraju. Uskoro će se vinuti u nebesku domovinu.
Ah, dijete moje! Božji Fiat dao mi ga je, i u tom istom Fiatu ja sam ga primila. A sada, u istom Fiatu, ja ga predajem.
Srce mi se razdire, preplavljuju me nepregledna mora žalosti. Osjećam kako umirem u strašnoj agoniji. Ali nisam mogla ništa odbiti Božjem Fiatu. Štoviše, bila sam spremna prinijeti ga kao žrtvu vlastitim rukama, da je Božja Volja tako htjela. Snaga Božjega Fiata je svemoguća. U toj sam snazi imala toliku čvrstoću da bih radije umrla nego išta uskratila Volji Božjoj.
Slušaj me, dijete moje: moje je majčinsko srce bilo preplavljeno bolima. Sama pomisao da mora umrijeti moj Sin –moj Bog i moj život – bila mi je bolnija od same smrti. A ipak sam znala da moram ostati na životu.
Kakva agonija! Kakve duboke rane u mome srcu – kao da ga probadaju oštri mačevi sa svih strana!
Ipak, dijete moje, koliko god mi bilo teško, moram ti to reći: u svim tim mukama, u tim dubokim ranama, i u patnjama moga ljubljenoga Sina – bila je i tvoja duša. Bila je tu i tvoja ljudska volja koja se nije htjela podložiti Božjoj Volji. Pomazali smo je melemom svojih patnji i učvrstili svojim bolima, kako bismo je pripravili za život u Božjoj Volji.
Božji Fiat bio mi je snaga. Dok su me preplavljivala mora gorčine, taj isti Fiat me ispunjao neizmjernim morem svjetla, radosti i sreće. Da nije bilo toga, umrla bih u svakom trenutku patnje moga Sina.
O, kako me srce boljelo kad sam ga posljednji put vidjela. Bio je blijed, sa smrtnom tugom na licu. Drhtavim glasom, koji se lomio od jecaja, rekao mi je: "Zbogom, Majko! Blagoslovi svoga Sina i daj mi svoj pristanak da mogu umrijeti. Moj i tvoj Fiat me začeo, i sada moj i tvoj Fiat trebaju mi dopustiti da umrem. O, draga Majko, izgovori svoj Fiat i reci: "Blagoslivljam te i dajem svoj pristanak da umreš razapet na križu! Tako želi Vječna Volja, tako želim i ja. "
Dijete moje, kakav je to bio udarac za moje probodeno srce! A ipak sam morala to izreći – jer u nama nisu postojale nametnute patnje – sve je bilo slobodno darovano. Blagoslovili smo jedno drugo, a naši se pogledi nisu mogli odvojiti. Moj dragi Sin, moj slatki život, otišao je, a ja, tvoja žalosna majka, ostala sam sama. Ali oko moje duše nikad ga nije ispustilo iz vida. Pratila sam ga u Maslinski vrt, u njegovoj strašnoj agoniji. O, kako mi je srce krvarilo dok sam ga gledala napuštenog od svih, čak i od njegovih najvjernijih i najdražih apostola.
Dijete moje, napuštenost od voljenih jedno je od najvećih trpljenja za ljudsko srce u olujnim trenucima života – a koliko je tek bolnije bilo za mog Sina, koji ih je toliko ljubio i dobro im činio, a sada je bio spreman dati život upravo za one koji su ga napustili i pobjegli!
Kakva bol! Kakva bol!
Gledajući ga kako se znoji krvlju i grči u smrtnoj agoniji, osjećala sam njegove boli kao vlastite. Držala sam ga u svojim majčinskim rukama i bila mu oslonac. Njegove su se muke odražavale u mom srcu, rastopljenom od boli i ljubavi.
Ostala sam uz njega cijelu noć. Nije bilo muke ni uvrede koju je pretrpio, a koja nije odjeknula i u mome srcu.
Kad je svanula zora, više nisam mogla izdržati. U pratnji učenika Ivana, Magdalene i drugih pobožnih žena, slijedila sam ga korak po korak, od jednog do drugog suda.
Osjećala sam svaki udarac koji je pao po njegovom golom tijelu. Čula sam podrugljive glasove, sotonski smijeh i udarce kojima su ga udarali po glavi dok su mu stavljali trnovu krunu. Vidjela sam ga kad ga je Pilat pokazao narodu – iznakaženog, neprepoznatljivog. Moje su uši odzvanjale od povika: "Raspni ga! Raspni ga!"
Vidjela sam ga kako, iscrpljen i bez daha, uzima križ na ramena. Pohitila sam da ga zagrlim posljednji put i obrišem lice prekriveno krvlju. Ali ništa od toga – za nas nije bilo milosti! Okrutni su ga vojnici povukli konopcima i srušili.
Dijete moje, kako je bilo bolno ne moći pomoći svojem ljubljenom Sinu! Svaka njegova muka otvarala je novo more žalosti u mojem probodenom srcu.
Na kraju sam ga pratila do Kalvarije. Tamo je, u užasnim mukama i grčevi bio raspet i uzdignut na križ.
Tada mi je bilo dopušteno biti pod križem, gdje sam s njegovih umirućih usana primila dar svoje nove djece. U tom trenutku zadobila sam pečat i pravo majčinstva nad svim stvorenjima.
Uskoro je izdahnuo, u neizrecivim mukama.
Cijela se priroda zavila u crno i oplakivala smrt svojega Stvoritelja. Sunce se pomračilo i povuklo u užasu. Zemlja je plakala snažno podrhtavajući i raspukla se na više mjesta, tugujući nad svojim Stvoriteljem. Grobovi su se otvorili, mrtvi ustali, hramska se zavjesa razderala od tuge. Sve je plakalo! Svi su zanijemjeli od straha i užasa.
A ja, tvoja Majka stajala sam skamenjena od boli, čekajući da ga primim u svoje naručje i položim u grob.
Slušaj me sada, dok ti govorim u ovoj velikoj žalosti! Želim ti pokazati, kroz patnje svoga Sina, kako je strašno zlo koje čini ljudska volja. Pogledaj ga, iznakaženog u mojem naručju – to je slika zla što ljudska volja čini jadnim dušama. Moj je ljubljeni Sin sve to podnio kako bi podigao ljudsku volju koja je pala na samo dno bijede. Svaka njegova patnja i svaka moja žalost poziv su tvojoj volji da se ponovno vrati u Božju Volju. Našom smo je ljubavlju obuhvatili, uronili i zatvorili u neizmjerna mora svojih boli – kako bismo je učinili sigurnom.
Dijete moje, danas, na dan moje žalosti, koji sam posvetila tebi – položi mi u ruke svoju volju. Ja ću je sakriti u Isusove krvave rane. To će biti najljepša pobjeda njegove muke i smrti – i trijumf mojih gorkih patnji.
Duša
Žalosna Majko, tvoje riječi duboko diraju moje srce. Umirem od boli, slušajući da je moja buntovna volja prouzročila tolike vaše patnje. Molim te, sakrij moju volju u Isusove rane – da mogu živjeti od njegovih muka i tvojih gorkih boli.
Cvjetić
Danas, meni u čast, poljubi Isusove svete rane i učini pet djela ljubavi. Moli kako bi moje žalosti zapečatile tvoju volju u otvorenoj rani njegova Presvetog Srca.
Usklik
Rane Isusove i žalosti moje Majke, udijelite mi milost da moja volja uskrsne u Volji Božjoj!