KNJIGA NEBA, Svezak 11, 20. studenoga 1914. (Nužnost pisanja o kaznama i patnjama. Božja Volja i ljubav u duši koja dolazi iz života i muke Isusove.)

Osjećala sam se silno ojađenom zbog lišavanja blagoslovljenog Isusa, a još i više zbog kazna koje upravo haraju zemljom, a o njima mi je Isus mnogo puta već govorio prije više godina. Zaista, činilo mi se da ćemo tijekom mnogih godina u kojima me je prikovao za krevet dijeliti tegobu svijeta, trpjeti i raditi zajedno za dobrobit stvorenja. Čini mi se da stanje žrtve, u koje me je stavio ljubljeni Isus, veže sva bića u zajedništvo među nama. Nije bilo ničega što bi Isus učinio, nikakve kazne koju bi poslao, a da mi prethodno ne kaže.  I ja bih pred njim molila i zagovarala toliko da bi on ili upola umanjio svoju nakanu ili od nje sasvim odustao. O, kako žalim pri pomisli da je Isus možda sav teret sa stvorenja na sebe uzeo ostavljajući mene po strani, kao nevrijednu sudjelovanja u njegovu djelu. Ali, ima još toliko nevolja: u malim i strelovitim Isusovim posjetima stalno mi govori da ratovi i kazne koje upravo traju nisu još ništa prema onome što dolazi, premda se meni doimaju prevelikima. I drugi narodi će ići u rat, i to ne samo ovaj rat, nego će se kroz vrijeme voditi ratovi protiv Crkve, napadat će posvećene ljude i ubijati ih. Kolike će crkve biti oskrnavljene!

Istina je da sam gotovo dvije godine propuštala pisati o kaznama koje mi je Isus često davao vidjeti. Dijelom zato što se ponavljaju, a dijelom zato što me boli, ranjava pisanje o njima, te ne uspijevam ustrajati. Naime, jedne večeri, dok sam pisala što mi je govorio o svojoj presvetoj Volji, a preskočivši što je rekao  o kaznama, prišao mi je nježno Isus i rekao: „Zašto nisi sve napisala?“ A ja: „Ljubavi moja, nije mi se činilo nužnim. Osim toga, ti znaš koliko trpim.“ „Kćeri moja, da nije bilo nužno ne bih ti govorio. Uz to, pošto je tvoje stanje žrtve povezano s događajima koje moja Providnost nameće stvorenjima, i kako se ta veza između tebe, mene i stvorenja jednako kao i tvoje trpljenje i patnja radi sprečavanja kazni, očituju u tvojim zapisima, taj će se nedostatak primijetiti. Zapisano će biti manjkavo, necjelovito i kontradiktorno, a ja ne znam kako činiti sukobljavajuće i manjkave stvari.“  Sliježući ramenima rekla sam: „Meni je to preteško. A i tko će se svega sjetiti?“ Isus je dodao, smiješeći se: „A ako ti ja nakon tvoje smrti u ruku stavim goruću olovku, u Čistilištu, što ćeš reći?“ Eto, zato sam odlučila spominjati kazne. Nadam se da će Isus oprostiti moje propuste i obećavam da ću biti revnija ubuduće.

Sada se vraćam unatrag da opišem kako me je Isus, pošto sam bila vrlo ojađena, kad je došao, uzeo u naručje kako bi me razveselio. Rekao je: „Kćeri, budi vesela. Onaj tko čini moju Volju nije nikada odvojen od mene, nego je zapravo uvijek sa mnom u svim mojim djelima, mojim čežnjama, u mojoj ljubavi – sa mnom je u zajedništvu u svemu i svugdje. Štoviše, mogu reći da – budući da ja sve želim za sebe, sve tegobe, želje, kao i sve ostalo, od svih bića, a nemam to što želim – ostajem među stvorenjima sa osvajačkim stavom. Sada, pošto mi je zadovoljština mojih želja u onome tko čini moju Volju, moja čežnja nalazi smiraj u toj duši, moja ljubav se odmara u njenoj ljubavi, a tako je sa svime.“ Zatim je dodao: „Dao sam ti dvije velike stvari koje su, može se reći, činile moj život. Moj život je bio određen ovim dvjema točkama: Božja Volja i ljubav. Volja je živjela moj život u meni i postigla moju muku. Od tebe ne tražim drugo do li da moja Volja bude tvoj život, tvoj zakon, pa da ni u čemu, kako god maleno ili veliko bilo, ne izađeš iz nje. Volja će u tebi ostvariti moju muku. Što bliža ostaneš mojoj Volji više ćeš u sebi osjećati moju muku. Ako dopustiš da Volja u tebi teče kao život, ta Volja će učiniti da u tebe teče moja muka. Tako ćeš je osjećati kako teče u svakoj tvojoj misli, u tvojim ustima – osjećat ćeš da ti je jezik njome natopljen, pa će tvoja riječ izaći topla od moje krvi – i tečno ćeš govoriti o mojoj boli. Srce će ti biti ispunjeno mojim bolima; u svakom svome izlijevanju donosit će znak moje muke cijelom tvome biću, a ja ću ti ponavljati: 'Evo moga života, evo moga života.' Oduševljavat ću se iznenađujući te, govoreći ti, sad o jednoj boli, sad o drugoj, koje do tad nisi znala niti razumjela. Zar nisi sretna?“