XVII. NEDJELJA KROZ GODINU
Isusov govor u prispodobama obuhvaća sedam prispodoba okupljenih u 13. poglavlju Evanđelja po Mateju, a zaključuje se trima usporednim prispodobama koje slušamo danas: o skrivenom blagu (r. 44), dragocjenom biseru (rr. 45–46) i ribarskoj mreži (rr. 47–48).
Zadržat ću se na prve dvije, koje ističu odluku njihovih protagonista da prodaju sve kako bi stekli ono što su pronašli.
U prvom slučaju riječ je o poljodjelcu koji slučajno nailazi na blago skriveno u polju koje obrađuje. Budući da polje nije njegovo, mora ga kupiti kako bi došao u posjed blaga. Stoga odlučuje staviti na kocku sve što posjeduje kako ne bi propustio tu doista iznimnu priliku. U drugom slučaju riječ je o trgovcu dragocjenim biserima. Kao stručnjak, uočio je biser velike vrijednosti. I on odlučuje sve staviti na kocku zbog tog bisera, do te mjere da prodaje sve ostale.
Ove usporedne prispodobe ističu dvije značajke povezane sa zadobivanjem Kraljevstva Božjega: traženje i žrtvu. Istina je da je Kraljevstvo Božje ponuđeno svima — ono je dar, ono je milost — ali ne dobiva se bez truda: zahtijeva dinamičnost; potrebno je tražiti, krenuti na put i marljivo se truditi. Stav traženja bitan je uvjet da bi se pronašlo. Srce mora gorjeti od želje da dosegne to dragocjeno dobro, odnosno Kraljevstvo Božje, koje se uprisutnjuje u osobi Isusa. On je skriveno blago; on je biser velike vrijednosti. On je ono temeljno otkriće koje može presudno promijeniti naš život i ispuniti ga smislom. Suočeni s neočekivanim otkrićem, i poljodjelac i trgovac shvaćaju da se pred njima nalazi jedinstvena prilika koju ne smiju propustiti; stoga prodaju sve što posjeduju. Spoznaja neprocjenjive vrijednosti blaga vodi ih do odluke koja sa sobom nosi i žrtvu, odricanje i nevezanost.
Kada otkrijemo blago i biser, odnosno kada pronađemo Gospodina, ne smijemo dopustiti da to otkriće ostane bez ploda, nego trebamo žrtvovati sve ostalo kako bismo ga zadobili. Nije riječ o tome da preziremo sve ostalo, nego da sve podredimo Isusu, stavljajući njega na prvo mjesto; milost na prvo mjesto. Kristov učenik nije onaj koji se odrekao nečega bitnog; on je onaj koji je pronašao mnogo više: pronašao je puninu radosti koju samo Gospodin može darovati. To je evanđeoska radost bolesnika koji su ozdravili, grješnika kojima je oprošteno i razbojnika kojemu se otvaraju vrata neba.Radost Evanđelja ispunja srce i čitav život onih koji susretnu Isusa. Oni koji dopuštaju da ih on spasi oslobođeni su grijeha, tuge, nutarnje praznine i osamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa (usp. Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium, br. 1).
Danas smo pozvani promatrati radost poljodjelca i trgovca iz prispodoba. To je radost svakoga od nas kada u svom životu otkrijemo Isusovu blizinu i njegovu utješnu prisutnost. Ta prisutnost preobražava srce i otvara nas potrebama naše braće te nas potiče da ih prihvaćamo, osobito one najslabije.
Dana 24. travnja 1931. Isus objašnjava Luisi kako Bog, kada djeluje, traži naša djela, koja su zapravo tlo u kojem su skrivena blaga i božanske milosti. Premda je Božje djelovanje preobilno, i to toliko da stvorenje ne može primiti sve obilje dobara koja Bog polaže u svoja stvaralačka djela, ipak, da bi djelovao, on uvijek traži i ono malo djelovanja stvorenja. I ovisno o tome djeluje li stvorenje više ili manje, Bog određuje veću ili manju mjeru dobara koja želi darovati u djelu što ga namjerava izvršiti za dobro stvorenja. Naime, djelovanje stvorenja služi Bogu kao malo tlo ili prostor na koji može položiti svoja dobra. Ako je tlo ili prostor malen, Bog može položiti malo; ako je velik, može položiti više. A kada bi htio položiti još više, stvorenje ne bi bilo sposobno ni primiti ni shvatiti ono što mu je Bog darovao. Stoga je to malo djelovanje stvorenja doista potrebno kako bi Božja djela mogla zaživjeti među ljudskim naraštajima. Štoviše, čim stvorenje započne sa svojim malim djelima, molitvama i žrtvama kako bi zadobilo dobro koje mu Bog želi darovati, ono stupa u zajedništvo sa svojim Stvoriteljem i uspostavlja s njim svojevrsnu prepisku. Sva njegova djela postaju poput malih pisama koja mu šalje: u njima čas moli, čas plače, a čas prinosi i sam svoj život kako bi ga potaknulo da mu daruje ono dobro koje mu želi dati. Time se stvorenje pripravlja da primi dar, a Bog da mu ga daruje. Kada ne bi bilo tako, nedostajao bi put i svi bi putovi komunikacije bili zatvoreni. Nedostajala bi spoznaja Onoga koji želi darovati, a to bi značilo davati i izlagati Božje darove osobama koje su mu neprijateljske, koje niti on ljubi niti one ljube njega. A to ne može biti. Kada Bog želi izvršiti neko djelo, uvijek izabire onoga koga ljubi i koji njega ljubi, jer ljubav je klica, bit i život Božjih djela. Kada nema ljubavi, djelu nedostaju dah i otkucaj srca; primljeni se dar ne cijeni, a ako ga se ne cijeni, postoji opasnost da umre već pri samom rođenju. Evo, dakle, zašto su potrebna djela stvorenja, pa i žrtva samoga života, kako bi se Božanska Volja upoznala i kako bi zavladala. Nema većega djela od toga. Zato Bog želi da stvorenja neprestano ponavljaju svoja djela, ustrajno mole i prinose dugotrajnu žrtvu života proživljenog kao da je živ pokopan. Sve je to poput prostranog tla na koje Bog može položiti dragocjeno blago. Svaki čin stvorenja u Božanskoj Volji malo je pismo poslano Bogu, a on, čitajući ga, kaže: Ah, da! Ima onih koji žele našu Volju na zemlji i koji su nam spremni dati i sam svoj život kako bi ona zavladala!Tada Bog raspoređuje stvari, milosti i događaje kako bi ispunio to malo tlo te čeka da se ono još više proširi kako bi na njega položio veliko blago Kraljevstva Božanske Volje. Tako se dogodilo i u Otkupljenju. Bog je toliko dugo čekao da siđe s Neba na zemlju kako bi izabranom narodu dao dovoljno vremena da svojim djelima, molitvama i žrtvama pripravi malo tlo na koje će moći položiti plodove Otkupljenja. Ti su plodovi bili toliko preobilni da ih stvorenja još uvijek nisu sve primila. Da su učinila više, Bog bi dao još više. A da je htio dati više bez ijednog zareza ili točke njihovih djela, za njih bi to bilo poput nečitljive knjige čiji jezik ne poznaju ili poput blaga bez ključa, za koje ne znaju što se u njemu nalazi. Jer čin stvorenja jest oko koje čita i ključ koji otvara vrata kako bi se moglo posegnuti za božanskim blagom. Osim toga, dati neko dobro, a da se ne zna što se prima, za Boga bi bilo bolno i nedostojno božanske Mudrosti.
Što više budemo slijedili Božju Volju, to ćemo je više upoznavati, a ona će biti sve obilnija u darivanju svojih dobara.
don Marco