KNJIGA NEBA- 15. svezak; 3. veljače 1923.

Dvoje umirućih.

Osjećala sam kako mi život izmiče zbog odsutnosti moga slatkog Isusa, a kada se pomakne u mojoj nutrini, pokazuje se u tom zastrašujućem moru grijeha

čovječanstva. Kada to više nisam mogla izdržati, glasno sam se požalila, i kao potresen mojim jecajima, Isus je izašao iz tog mora, zagrlio me i rekao:

"Kćeri moja, što ti je? Čuo sam tvoje jecaje, tvoju agoniju, i ostavio sam sve da ti priskočim u pomoć i pružim potporu. Kćeri, budi strpljiva; ti i Ja smo dvoje

siromašnih umirućih, koji umiru radi dobrobiti čovječanstva. No, dok umiremo ljubav nas podupire kako ne bismo umrli, pružajući pomoć jadnom čovječanstvu koje leži kao da umire u moru svojih brojnih grijeha."

Dok je to govorio, činilo se kao da će nas valovi tog mora oboje preplaviti. Tko bi mogao opisati što smo trpjeli? A s obzirom da su se u tim valovima vidjeli

pripreme za rat, upitala sam ga: "Živote moj, tko zna koliko će trajati ovaj drugi sukob? Ako je prvi trajao tako dugo, što će se dogoditi s drugim koji izgleda još

veći?"

A Isus, ispunjen tugom, odgovorio mi je: "Zaista će biti veći, ali neće trajati predugo jer ću pružiti svoju ruku, i nebeske će kazne ublažiti one zemaljske.

Stoga, molimo, a ti nemoj nikada napustiti moju Volju.“