ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU - SVIJEĆNICA (PRIKAZANJE GOSPODINOVO U HRAMU)

 

Razmišljanje uz 4. nedjelju kroz godinu

Draga braćo i sestre, Fiat!

Zamislimo tisuću ljudi diljem svijeta na raspolaganju Duhu Svetom kako bi se ispunila njegova riječ, obećanje i proroštvo. On ih pokreće božanskom mudrošću, svakoga u svoje vrijeme, da budu tamo gdje se njegova riječ, obećanje i proroštvo trebaju ispuniti i zaživjeti. Zato je potrebna potpuna poslušnost, predanost i osluškivanje svakog njegovog poticaja. Isusa vodi Duh Sveti, a nebeski Otac svojom božanskom veličinom ostvaruje svoju Volju.

Mariju i Josipa također vodi poslušnost Zakonu, pa tako Duh Gospodnji može ispuniti svoja obećanja. Poslušnost je temelj spasenja. Ono što se nekoć govorilo o mudrosti kao početku svega, u Novom zavjetu treba pripisati poslušnosti svakom poticaju Duha Gospodnjega.

Iz poslušnosti Zakonu, Marija i Josip donose Dijete u hram da ga prikažu Gospodinu. Uvijek su ga prikazivali i otkupljivali u skladu sa Zakonom. To je trajno djelo. Iz poslušnosti poticaju Duha Svetoga i starac Šimun dolazi u Hram. Te se dvije poslušnosti susreću. Proroštvo se ostvaruje. Obećanje se ispunjava. Šimun vidi Mesiju, uzima ga u naručje i nazočnima objavljuje njegovu istinu. Isus je svjetlo koje će prosvijetliti narode najčišćom Očevom istinom. On je slava svoga naroda Izraela. On je znak osporavan da se razotkriju namisli mnogih srdaca. Šimun gleda i Isusovu Majku te joj naviješta mučeništvo duše. Sve se to događa po poslušnosti Zakonu i Duhu Božjemu.

Tko god želi biti oruđe, sakrament i put kojim Gospodin i danas ostvaruje spasenje za svako svoje stvorenje, dužan je živjeti dvostruku poslušnost: poslušnost Zakonu, Evanđelju i Riječi, te poslušnost poticaju Duha Svetoga. No, neka se nitko ne nada da će biti poslušan poticajima Duha Božjega ako prije toga nije poslušan Zakonu, Evanđelju - Riječi. Upravo poslušnost Riječi priprema srce za poticaj Duha. Ako nema te prve poslušnosti, neće biti ni one druge. Bez poslušnosti Evanđelju, mi Bogu stvaramo veliku poteškoću. On ne može u punini svoje milosti i istine ostvariti naše otkupljenje. Zbog neposlušnosti mnogih, mnogi ne dolaze do poslušnosti vjere.

U odlomku Knjige neba od 1. rujna 1899., Isus govori Luisi da je poslušnost za njega bila sve. On želi da i Luisi poslušnost bude sve.

Poslušnost je Isusa dovela na svijet, ona ga je rodila, i dovela do smrti na križu. Rane koje nosi na svome tijelu sve su znakovi koje mu je nanijela poslušnost. Luisa je s pravom poslušnost opisala kao “najmoćnijeg ratnika”, naoružanog svakovrsnim oružjem koje ranjava. Doista, u Isusu poslušnost nije ostavila ni kap krvi, razderala mu je tijelo, iščašila kosti, a njegovo je jadno izmučeno i krvareće Srce tražilo utjehu i smilovanje bića. Poslušnost se, postupajući s njim gore od okrutnog tiranina, smirila tek kad ga je prinijela na križ i gledala kako umire kao žrtva za njezinu ljubav – poslušnost je bila zadovoljna.

A zašto? Zadaća toga najmoćnijeg ratnika je žrtvovati duše; stoga ona ne čini ništa drugo nego vodi žestok boj protiv onih koji joj se ne žrtvuju potpuno. Ne obazire se pati li duša ili uživa, živi li ili umire; njezine oči gledaju samo pobjeđuje li, jer se u ostalo ne miješa. Zato se ime toga ratnika naziva “pobjeda”. Sve pobjede daje poslušnoj duši - kad se čini da duša umire, tek tada započinje njezin istinski život.

Po poslušnosti Isus je pobijedio i samu smrt, porazio pakao, oslobodio čovjeka od okova, otvorio nebo i kao pobjednički Kralj preuzeo svoje kraljevstvo – ne samo za sebe, nego i za svu svoju djecu koja će imati udjela u Otkupljenju. Istina je da ga je poslušnost stajala života, ali riječ „poslušnost“ tako slatko odzvanja njegovu sluhu i srcu. Zbog toga toliko ljubi poslušne duše.

don Marco 
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)