SVECI SE SUSREĆU NA PUTOVIMA PROVIDNOSTI

 

Isus toliko ljubi ove Spise o svojoj Božjoj Volji da ih, ganut, privija na prsa i blagoslivlja.

U 19. svesku Dnevnika, pod datumom 29. kolovoza 1926., čitamo kako Isus govori Luisi:

„…Sada želim vidjeti što si napisala glede naslova koji treba dati Spisima o mojoj Volji.“

I dok je to govorio, uzeo je ovu knjigu u svoje ruke i činilo se da čita ono što je napisano 27. kolovoza. Dok je čitao, ostao je zamišljen, kao da je uronio u duboku kontemplaciju, tako da mu se nisam usuđivala ništa reći. Samo sam osjećala kako mu Srce snažno, snažno kuca, kao da će prsnuti.

Zatim je privinuo knjigu na svoja prsa i rekao:

„Blagoslivljam naslov, blagoslivljam ga od srca i blagoslivljam sve riječi koje se odnose na moju Volju!“

I podigavši svoju desnicu, s očaravajućim veličanstvom izgovorio je riječi blagoslova. Učinivši to, nestao je.“

U međuvremenu, sljedećega dana, 30. kolovoza 1926., kanonik Di Francia iz Tranija piše još jedno pismo Službenici Božjoj.

Evo dijela teksta:

„Predraga u Gospodinu Isusu, našem ljubljenom i jedinom Dobru!

Vaša gospođa, koja je Sveta Poslušnost, želi da napišete sve čega se sjećate iz svoga djetinjstva, mladenaštva i mladosti, što se tiče blaženoga prisnog ophođenja s Božanskim Zaručnikom, dodajući i početak bolesti koja vas drži prikovanu uz postelju (…).

U međuvremenu moram još danas otputovati u Rim, na petnaestak dana. Po povratku ću, uz Gospodinovu pomoć, biti u Coratu. U međuvremenu nastavljam raditi na vašim rukopisnim knjigama koje (…) osobno pregledavam jednu po jednu, praveći bilješke o kojima ćete mi potom trebati dati objašnjenja. Tako ću ih moći bolje urediti za tisak, uz pomoć blagoslovljenoga Isusa.

Dobro sam, a preslatki Isus dao mi je sinoć vrlo žestoke bolove u bubrezima, dok od reumatskih bolova nikada u životu nisam patio. Nisam mogao izdržati; osjećao sam da ću se onesvijestiti. Prikazivao sam ih u Božjoj Volji, ali ne krijem vam da sam želio zamoliti Božansku Dobrotu da mi ih ublaži…“