XIX. NEDJELJA KROZ GODINU

Dolazak Kraljevstva Božje Volje na zemlju je siguran…

Predraga braćo i sestre, Fiat!

Današnji evanđeoski odlomak (Mt 14,22-33) opisuje događaj u kojem Isus, nakon što je cijelu noć proveo u molitvi na obali Galilejskog jezera, kreće prema lađi svojih učenika hodajući po vodi. Lađa se nalazi nasred jezera, zaustavljena snažnim protivnim vjetrom. Kada učenici ugledaju Isusa kako hoda po vodi, pomisle da je utvara i prestraše se. Ali on ih ohrabruje: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ (r. 27).

Petar mu, sa svojom uobičajenom naglošću, kaže: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ A Isus ga poziva: „Dođi!“ (rr. 28-29). Petar siđe iz lađe i počne hodati po vodi prema Isusu, ali zbog vjetra se prestraši i počne tonuti. Tada povika: „Gospodine, spasi me!“, a Isus pruži ruku i uhvati ga (rr. 30-31).

Ovaj evanđeoski izvještaj obiluje simbolikom i potiče nas na razmišljanje o našoj vjeri, kako pojedinačno tako i kao crkvene zajednice. Ima li zajednica, ova crkvena zajednica, vjere? Kakva je vjera svakoga od nas i kakva je vjera naše zajednice? Lađa predstavlja život svakoga od nas, ali i život Crkve; protivni vjetar predstavlja teškoće i kušnje. Petrov zaziv: „Gospodine, zapovjedi mi da dođem k tebi!“ i njegov vapaj: „Gospodine, spasi me!“ toliko nalikuju našoj čežnji da osjetimo Gospodinovu blizinu, ali i strahu i tjeskobi koji prate najteže trenutke našega života i života naših zajednica, obilježenih unutarnjim slabostima i vanjskim teškoćama.

Ovaj je događaj prekrasna slika stvarnosti Crkve svih vremena: lađe koja se na svojem putu mora suočavati i s protivnim vjetrovima i olujama koje prijete da će je potopiti. Ono što je spašava nisu hrabrost ni sposobnosti njezinih ljudi: jamstvo protiv brodoloma jest vjera u Krista i njegovu riječ. To je naše jamstvo: vjera u Isusa i njegovu riječ. U toj smo lađi sigurni unatoč svojim bijedama i slabostima, osobito kada kleknemo i poklonimo se Gospodinu poput učenika koji se na kraju „poklone pred njim govoreći: ‘Uistinu, ti si Sin Božji!’“ (r. 33). Kako je lijepo reći Isusu ove riječi: „Uistinu, ti si Sin Božji!“

U odlomku od 3. siječnja 1932. Luisa je zaokupljena mišlju kako će moći doći Kraljevstvo Božje Volje u svijetu u kojem obiluje grijeh, zla postaju sve veća, a stvorenja kao da nisu raspoložena primiti tako veliko dobro. Čovječanstvo se nalazi usred oluje koju samo božansko čudo svojom svemoći može utišati.

I upravo tada Isus govori njezinoj duši kako bi je ohrabrio, govoreći joj da je Bogu sve moguće. Nemogućnosti, teškoće i nepremostive prepreke koje postavljaju stvorenja rastapaju se pred Vrhovnim Veličanstvom poput snijega pred žarkim suncem. Sve ovisi o tome želi li Bog nešto učiniti; sve ostalo nije ništa.

Tako je bilo i u Otkupljenju. Grijeh je obilovao više nego ikada. Tek je mala skupina ljudi iščekivala Mesiju, a i među njima je bilo toliko licemjerja, toliko grijeha svake vrste, pa čak i idolopoklonstva. Ali bilo je određeno da Sin Božji mora doći na zemlju.

Pred božanskim odlukama sva zla zajedno ne mogu spriječiti ono što Bog želi učiniti. Jedan jedini čin učinjen u Božjoj Volji proslavlja ga više nego što ga mogu uvrijediti sva zla i grijesi koje čine stvorenja, jer je čin u Božjoj Volji božanski i neizmjeran. U svojoj neizmjernosti obuhvaća svu vječnost i sva vremena te se proteže na sve. Stoga ne bi bilo u skladu s beskrajnom Božjom Mudrošću da zbog zala stvorenja ne dadne život samo jednom činu svoje Božje Volje.

Bog čini ono što je njegovo i ono što treba učiniti, a stvorenja ostavlja na njihovoj ljudskoj strani. Postupajući kao Vladar, gospodari nad svime i nad svima, pa i nad olujama zla, i ostvaruje svoje odluke.

Kao što je bio određen Isusov dolazak na zemlju, tako je Bog odredio i Kraljevstvo Božje Volje na zemlji. Štoviše, može se reći da su jedno i drugo samo jedna odluka. Budući da je prvi dio te odluke već ostvaren, preostaje ostvariti drugi.

Istina je da je potrebna dobra raspoloživost stvorenja kako bi mogla primiti veliko dobro koje može proizvesti jedan čin Božje Volje. Zato Bog, u najboljem slučaju, čeka pravo vrijeme i probija sebi put usred zala kako bi pripravio stvorenje da primi taj dar.

Istina je da su vremena žalosna. Sami su narodi umorni; čini im se da su im svi putovi zatvoreni i ne nalaze izlaza čak ni kada je riječ o osnovnim životnim potrebama. Pritisci i zahtjevi njihovih vođa postali su nepodnošljivi. To je pravedna kazna jer su za vođe izabrali ljude bez Boga, ljude lošega života, bez pravoga prava da budu vođe, koji bi više zaslužili zatvor nego pravo upravljanja.

Ponavlja se vrijeme židovskoga naroda koji je, kada se približavao dolazak Sina Božjega na zemlju, bio bez kralja i pod vlašću stranoga carstva, barbarskih i idolopokloničkih ljudi koji nisu poznavali ni svoga Stvoritelja. Pa ipak, upravo je to bio znak njegova skorog dolaska među njih.

To vrijeme i ovo naše u mnogočemu su slični, a nestajanje prijestolja i carstava navještaj je da Kraljevstvo Božje Volje nije daleko.

Budući da ono treba biti sveopće i miroljubivo Kraljevstvo, neće biti potrebe za kraljevima koji će njime vladati; svatko će biti kralj samoga sebe. Božja Volja bit će im zakon, vodič, oslonac, život i apsolutni Kralj svih i svakoga pojedinačno, a svi samovoljni i nelegitimni vladari raspršit će se poput praha na vjetru.

Narodi će se i dalje međusobno sukobljavati: jedni ratovima, drugi revolucijama; borit će se međusobno i protiv Crkve. U sebi nose vatru koja ih izjeda, koja im ne daje mira, a ni oni ne znaju dati mir. To je vatra grijeha i vatra djelovanja bez Boga koja im ne dopušta da pronađu mir.

I nikada neće imati mira dok ponovno ne pozovu Boga među sebe kao Vladara i vezu jedinstva i mira. Isus će ih pustiti da djeluju i omogućit će im da vlastitim rukama dotaknu što znači djelovati bez Boga.

Ali sve to ne može spriječiti dolazak Kraljevstva Vrhovnog Fiata. Sve je to djelo stvorenja, djelo ovoga zemaljskog svijeta, koje božanska moć, kada hoće, ruši i raspršuje te iz oluje izvodi najvedrije nebo i najsjajnije sunce.

Stoga se ne zabrinjavajmo ako zla postaju sve veća. Božja moć, njegova pobjednička ljubav i njegova Volja, koja sve može i koja s nenadmašivom strpljivošću zna čekati čak i stoljećima, ostvarit će ono što Bog želi i mora učiniti. A to vrijedi više od svih zala stvorenja.

Pred njegovom nepobjedivom moći i njegovom beskrajnom vrijednošću njihova će zla biti poput sitnih kapljica vode, poput ništavila koje će poslužiti trijumfu ljubavi i još većoj slavi ispunjene Božje Volje.

Zato pustimo Isusa da djeluje i smatrajmo kao da je sve već učinjeno. Sva zla i sva stvorenja zajedno nemaju ni moći ni prava nad Božjom Voljom niti mogu spriječiti ijedan čin njegove Volje, određen odlukama njegove Mudrosti.

„Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“

Priredio don Marco