KRALJICA NEBA U KRALJEVSTVU BOŽJE VOLJE 27.DAN

Molitva Nebeskoj Kraljici za svaki 

dan mjeseca svibnja

 

Bezgrješna Kraljice, Nebeska Majko moja, dolazim na tvoja majčinska koljena da se kao tvoje ljubljeno dijete prepustim tvojemu naručju i da te žarkim uzdasima molim - u ovome mjesecu tebi posvećenome - za najveću milost: da mi dopustiš živjeti u Kraljevstvu Božje Volje.

Sveta Majko, ti koja si Kraljica ovoga Kraljevstva, primi me kao svoju kćer da živim u njemu kako ne bi više bilo pusto, nego nastanjeno tvojom djecom. Stoga se tebi, Uzvišena Kraljice, povjeravam da upravljaš mojim koracima u Kraljevstvu Božje Volje. Držeći me čvrsto svojom majčinskom rukom, vodit ćeš cijelo moje biće kako bih mogla zauvijek živjeti u Božjoj Volji. Bit ćeš mi Majka, a ja ti kao svojoj Majci predajem svoju volju da je zamijeniš Voljom Božjom. Tako ću biti sigurna da nikada neću izići iz njezina Kraljevstva. Stoga te molim da me prosvijetliš kako bih razumjela što znači Božja Volja.

 

Zdravo Marijo…

 

 

Svibanjski cvjetić

 

Triput dnevno, ujutro, u podne i uvečer, doći ćeš u krilo Nebeske Majke i reći joj: Majko, ljubim te. Ljubi i ti mene i daj mojoj duši gutljaj Božje Volje. Blagoslovi me kako bih sve što činim bilo pod tvojim majčinskim pogledom.

DVADESET SEDMI DAN

Kraljica Neba u Kraljevstvu Božje Volje. Odzvanja čas boli: Muka.

Bogoubojstvo. Sva priroda plače.

Duša se obraća svojoj žalosnoj Majci

Moja draga žalosna Majko, danas više nego ikada osjećam neodoljivu potrebu biti blizu tebe. Ne, neću se udaljiti od tebe jer želim biti svjedok tvojih gorkih boli. Kao kći želim te zamoliti za milost da u mene položiš svoje boli i boli svoga Sina Isusa, pa čak i samu njegovu smrt, kako bi mi njegova smrt i tvoje boli postigle milost da moja volja neprestano umire, a da se nad njom u meni rađa život Božje Volje.

Pouka Žalosne Kraljice

Predraga kćeri, budi uz mene u času moje najveće žalosti. Bog je već odredio

posljednji dan moga Sina ovdje na zemlji. Jedan ga je od apostola već izdao

predajući ga u ruke Židovima da ga pogube. Moj ljubljeni Sin, ne želeći napustiti svoju djecu koju je s toliko ljubavi došao potražiti na zemlji, u preobilju svoje ljubavi ostavlja samoga sebe u sakramentu Euharistije, kako bi ga svatko tko to želi mogao posjedovati. Tako se život moga Sina bliži svome svršetku i povratku u njegovu Nebesku Domovinu.

Ah, draga kćeri, njega mi je dala Božja Volja, u Božjoj Volji ja sam ga primila, i sada ga predajem toj istoj Volji.

Srce mi se razdire, beskrajna mora boli me preplavljuju, osjećam kako umirem u strašnim mukama. Ali Božjoj Volji nisam mogla ništa uskratiti, štoviše, osjećala sam se spremnom žrtvovati ga vlastitim rukama kad bi On to htio. Snaga Božje Volje je svemoguća; po njezinoj moći osjećala sam toliku snagu da bih radije pristala umrijeti nego išta uskratiti Božjoj Volji.

Sada, kćeri moja, poslušaj me: moje je majčinsko Srce preplavljeno bolima. Sama pomisao da moj Sin, moj Bog i moj Život mora umrijeti, bila je tvojoj Majci strašnija od same smrti; a ipak, znala sam da moram živjeti. Kakva muka! Kakve su se duboke rane otvarale u mome Srcu i poput oštrih mačeva probadale me sa svih strana! Pa ipak, predraga kćeri, teško mi je to izreći, ali moram ti kazati: u tim bolima i dubokim ranama moga Sina bila je i tvoja duša, tvoja ljudska volja. Budući da se nije željela podvrgnuti Božjoj Volji, mi smo je prekrivali našim patnjama, liječili je, jačali je našim bolima kako bi bila spremna prihvatiti život Božje Volje. Ah, da me Božja Volja nije podržavala, i da me uz ta mora gorkih žalosti nije ispunjavala beskrajnim morima svjetlosti, radosti i sreće, umrla bih onoliko puta koliko je patnji podnio moj ljubljeni Sin! O, kako sam osjećala da mi se Srce razdire kada sam ga posljednji puta vidjela blijedog, sa smrtnom tugom na licu, i kada mi je drhtavim glasom, gotovo jecajući, govorio: "Mama, zbogom! Blagoslovi svoga Sina i daj mi svoj pristanak da umrem. Moj i tvoj Fiat su me začeli, a sada me moj i tvoj Božanski Fiat moraju pustiti umrijeti. Brzo, o draga Majko, izgovori svoj Fiat i reci mi: 'Blagoslivljam te i dajem svoj pristanak da umreš raspet! Tako hoće Vječna Volja, tako hoću i ja.'" Kćeri moja, kakva je to bol bila za moje probodeno Srce! A ipak, morala sam to izreći, jer u nama nije bilo nametnute patnje, nego samo one koju smo dragovoljno prihvatili. Stoga smo jedno drugo blagoslovili i nakon što smo se pogledali onim pogledom koji se ne zna odvojiti od ljubljenog bića, moj dragi Sin, moj slatki Život otišao je, a ja sam ostala. Ali oko moje duše nikada ga nije izgubilo iz vida.

Slijedila sam ga u vrt kamo je otišao mučen strašnom duševnom tjeskobom. Oh, kako mi je Srce krvarilo gledajući ga kako je napušten od svih, pa čak i od svojih najvjernijih i najdražih apostola! Kćeri moja, jedna od najvećih boli za ljudsko srce u teškim trenucima života je napuštenost od dragih osoba. Osobito to vrijedi za moga Sina koji ih je toliko ljubio i obasipao dobročinstvima, i koji je upravo tada davao život za one iste koji su ga već napustili u posljednjim satima njegova života, štoviše, pobjegli su od Njega! Kakva bol, kakva bol! A ja, gledajući ga kako se znoji krvlju i kako proživljava smrtnu agoniju, patila sam zajedno s njim i podržavala ga svojim majčinskim rukama. Bila sam nerazdvojna od svoga Sina, njegove su se patnje odražavale u mom Srcu rastaljenom od boli i ljubavi, i osjećala sam ih više nego da su bile moje vlastite. Tako sam ga slijedila cijelu noć. Nije bilo patnje ni uvrede koje su mu nanosili, a da nije odzvanjala u mojemu Srcu. A u zoru, ne mogavši više izdržati, u pratnji učenika Ivana, Magdalene i drugih pobožnih žena, htjela ga slijediti korak po korak i fizički, od jednoga sudišta do drugoga. Predraga moja kćeri, osjećala sam kišu udaraca koji su padali po golom tijelu moga Sina; čula sam poruge, sotonski smijeh i udarce kojima su ga udarali po glavi dok su ga krunili trnjem. Vidjela sam ga kada ga je Pilat pokazao narodu, izobličena i neprepoznatljiva. Osjetila sam kako mi uši paraju zaglušujući povici:

"Raspni ga! Raspni ga!" Vidjela sam ga kako iscrpljen i bez daha uzima križ na

svoja ramena, a ja, ne mogavši izdržati, ubrzala sam korak da ga posljednji put

zagrlim i obrišem mu lice posve prekriveno krvlju. Ali uzalud! Za nas nije bilo

milosti. Okrutni vojnici povukoše ga konopcima i oboriše na tlo. Draga kćeri, kakvu sam razdiruću bol osjetila jer nisam mogla olakšati tolike muke mojega dragog Sina! Zato je svaka njegova muka otvarala more boli u mome probodenom Srcu. Na kraju sam pošla za njim na Kalvariju gdje je usred

nečuvenih muka i užasnih grčeva bio raspet na križ i uzdignut. Tek tada mi je bilo dopušteno doći pod križ, da bih iz njegovih umirućih usana primila na dar svu svoju djecu te pravo i pečat moga moga majčinstva nad svim stvorenjima. A nedugo zatim, izdahnuo je u neizrecivim mukama. Sva se priroda zaogrnula

žalošću oplakujući smrt svoga Stvoritelja. Plakalo je sunce, pomračivši se i

povukavši se, užasnuto s lica zemlje. Plakala je zemlja silnim potresom, otvarajući se na mnogim mjestima zbog boli nad smrću svoga Stvoritelja. Svi su plakali: grobovi su se otvarali, mrtvi uskrsavali, čak je i zastor Hrama plakao od boli razdirući se. Svi su, kćeri moja, izgubili vedrinu i osjetili strah i užas, a ja, tvoja Majka, stajala sam skamenjena od boli, čekajući da ga primim u svoje naručje i položim u grob. Sada me poslušaj u mojoj silnoj boli: želim ti kroz patnje moga Sina govoriti o teškim zlima tvoje ljudske volje. Pogledaj ga u mojim bolnim rukama, kako je iznakažen! On je pravi lik zala koja ljudska volja nanosi jadnim stvorenjima. Moj je ljubljeni Sin htio podnijeti tolike patnje da bi uzdigao ljudsku volju koja se srozala na samo dno svih bijeda. Svaka Isusova patnja i svaka moja bol pozivaju je da uskrsne u Božjoj Volji. Naša ljubav je bila tolika da smo, ne bi li je spasili, tu ljudsku volju ispunili svojim patnjama, uronili je i zatvorili u beskrajna mora mojih boli i boli moga ljubljenog Sina. Stoga, na ovaj dan boli za tvoju žalosnu Majku - i sve to radi tebe - predaj mi zauzvrat svoju volju, položi je u moj ruke da je zatvorim u krvave Isusove rane, kao najljepšu pobjedu njegove muke i smrti, i kako trijumf mojih pregorkih boli.

Duša

Žalosna Majko, tvoje riječi ranjavaju moje srce i osjećam kako umirem slušajući da je moja buntovna volja bila uzrok tolikih vaših patnji. Zato te molim da je zatvoriš u Isusove rane, kako bi živjela od njegovih patnji i od tvojih pregorkih boli.

Cvjetić

Danas, meni u čast, poljubit ćeš rane Isusove i izvršiti pet djela ljubavi, moleći me pri tom da moje boli zapečate tvoju volju u ranu njegova Presvetog Boka.

Usklik

Neka mi rane Isusove i boli moje Majke podare milost da moja volja uskrsne u

Božjoj Volji.