SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA
Draga braćo i sestre, Fiat!
Biblijska čitanja za ovu nedjelju, blagdan Presvetoga Trojstva, pomažu nam ući u sam identitet Boga. Drugo čitanje donosi oproštajne riječi koje sveti Pavao upućuje zajednici u Korintu: „Milost Gospodina Isusa Krista i ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama“ (2 Kor 13,13). Taj, kako kažemo, Pavlov „blagoslov“ plod je njegova osobnog iskustva Božje ljubavi, one ljubavi koju mu je uskrsli Krist objavio, koja je preobrazila njegov život i „potaknula“ ga da donese Evanđelje narodima. Polazeći od svojega iskustva milosti, Pavao je mogao poticati kršćane ovim riječima: „… radujte se. Popravite se, hrabrite jedni druge, budite složni“ (r. 11). Kršćanska zajednica, čak i sa svim svojim ljudskim ograničenjima, može postati odraz zajedništva Presvetoga Trojstva, njegove dobrote i njegove ljepote. No to, kako i sam Pavao svjedoči, nužno prolazi kroz iskustvo Božjega milosrđa i njegova oproštenja.
To se događalo Hebrejima tijekom njihova hoda kroz Izlazak. Kada je narod prekršio Savez, Bog se objavio Mojsiju u oblaku kako bi obnovio taj savez, proglašavajući svoje vlastito ime i njegovo značenje. Tako govori: „Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat dobrotom i vjernošću“ (Izl 34,6).To ime pokazuje da Bog nije dalek niti zatvoren u samoga sebe, nego je Život koji se želi darovati, otvorenost, Ljubav koja otkupljuje čovjeka od njegove nevjernosti. Bog je „milosrdan“, „milostiv“ i „bogat ljubavlju“ jer nam se daruje kako bi ispunio prazninu naših ograničenja i naših slabosti, oprostio naše pogreške te nas vratio na put pravednosti i istine. Ta se Božja objava ispunja u Novome zavjetu po Kristovoj riječi i njegovu poslanju spasenja. Isus je očitovao Božje lice, koje je po biti jedno, a po osobama trojstveno. Bog je sav i jedino Ljubav, u stvarnom zajedništvu osoba koje stvaraju, otkupljuju i posvećuju: Otac i Sin i Duh Sveti.
Današnje Evanđelje stavlja u središte Nikodema, koji je, premda je imao važnu ulogu u tadašnjoj vjerskoj i građanskoj zajednici, nije prestao tražiti Boga. Nije pomislio: „Stigao sam do cilja“, nije prestao tražiti Boga; a sada je u Isusu prepoznao odjek njegova glasa. U noćnom razgovoru s Nazarećaninom Nikodem je napokon shvatio da ga je Bog već tražio i iščekivao, da ga osobno ljubi. Bog nas uvijek prvi traži, prvi nas iščekuje, prvi nas ljubi. On je poput cvijeta bademova stabla; kako kaže prorok: „Prvi procvjeta“ (usp. Jr 1,11-12). Doista, Isus mu govori ovako: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga jedinorođenoga Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Što je taj vječni život? To je neizmjerna i besplatno darovana Očeva ljubav koju je Isus dao na križu, prinoseći svoj život za naše spasenje. A ta je ljubav, djelovanjem Duha Svetoga, zasjala novim svjetlom nad zemljom i u svakom ljudskom srcu koje ga prima; svjetlom koje razotkriva tamne kutove, teškoće koje nas priječe da donosimo dobre plodove ljubavi i milosrđa.
Dana 1932-08-14 Isus je rekao Luisi da Božja Volja u duši proizvodi svjetlo; svjetlo rađa spoznaju; svjetlo i spoznaja međusobno se ljube i rađaju ljubav. Stoga ondje gdje vlada Svevišnja Volja, djelatno vlada i Presveto Trojstvo. Bog je po svojoj naravi vođen neodoljivim porivom da neprestano rađa, bez ikakva prekida, a prvi čin rađanja ostvaruje u samome sebi. Otac neprestano rađa Isusa, a Isus, njegov Sin, neprestano osjeća da je rođen od Njega. Nebeski Otac ga rađa i ljubi. Isus je rođen od Oca i ljubi Oca, a od Jednoga i Drugoga proizlazi Ljubav. U tom činu rađanja, koji nikada ne prestaje, sadržane su sve njihove divne spoznaje, njihove tajne, njihova blaženstva, vremena, njihove odluke, njihova moć i mudrost; ukratko, sve što vječnost obuhvaća sadržano je u jednom jedinom činu rađanja koji tvori puninu Božanskoga Bića. Stoga se čini da ta uzajamna Ljubav, koja tvori Treću Osobu Svevišnjega Bića, nerazdvojivu od Boga i Isusa, nije zadovoljna njihovim činom rađanja unutar njih samih, nego želi rađati i izvan njih, u dušama. I evo, oni povjeravaju Božjoj Volji, prožetoj njihovom Ljubavlju, zadaću da siđe u duše i svojim svjetlom u njima oblikuje njihovo božansko rađanje. Ali ona to može učiniti u onome tko živi u Božjoj Volji; izvan Nje nema mjesta za oblikovanje Božjega života. Božanska Riječ ne bi pronašla sluh koji bi joj dopustio da bude slušana, a budući da bi nedostajale Božje spoznaje, Ljubav ne bi pronašla tvar potrebnu za rađanje. I evo Presvetoga Trojstva onemogućenog u svom djelovanju u stvorenju. Stoga trebamo biti pozorni slušati ono što nam ovo Svjetlo želi reći, kako bismo mu dali prostor za njegov čin rađanja.
don Marco