ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA

 

Razmišljanje uz 4. korizmenu nedjelju

Dragi prijatelji, Fiat!

Četvrta korizmena nedjelja je nedjelja radosti: radosti Boga koji čeka, radosti zbog pronalaska izgubljenog sina, radosti zbog nježnosti i milosrđa, života čovjekova i njegova spasenja.

Pred nama je evanđelje o ocu i dvojici sinova, poznato kao prispodoba o "izgubljenom sinu". Ovaj odlomak iz evanđelja po Luki predstavlja vrhunac duhovnosti i književnosti svih vremena. Zaista, što bi bila naša kultura, umjetnost, pa čak i naša civilizacija bez objave Boga Oca tako punog milosrđa?

Ova nas prispodoba uvijek iznova dirne. Svaki put kada je slušamo ili čitamo, otkriva nam nove nijanse, nova značenja. Prije svega, ovaj evanđeoski tekst ima moć govoriti nam o Bogu, otkrivati njegovo lice, odnosno njegovo Srce. Nakon što nam je Isus ispričao prispodobu o milosrdnom Ocu, ništa više nije kao prije. Sada znamo tko je Bog: on je Otac koji nas je iz ljubavi stvorio slobodnima i obdario nas savješću, koji pati kada se izgubimo i slavi kada mu se vratimo. Iz tog razloga, odnos s njime izgrađuje se kroz životnu povijest, slično kao odnos između djeteta i roditelja: u početku dijete ovisi o roditeljima, potom traga za vlastitom slobodom, a na kraju, ako sve ide pravim putem, dolazi do zrelog odnosa utemeljenog na zahvalnosti i istinskoj ljubavi.

U ovim životnim razdobljima možemo prepoznati i duhovni hod čovjeka s Bogom. Postoji razdoblje slično djetinjstvu: religioznost proizlazi iz potrebe i ovisnosti. Kako čovjek raste i razvija se, želi se osloboditi ove podložnosti, postati neovisan, odrastao, sposoban samostalno odlučivati, misleći pritom da može živjeti bez Boga. Upravo je ovo razdoblje osjetljivo i može voditi prema ateizmu, no često i tada u dubini srca ostaje čežnja da se otkrije pravo lice  Boga. Srećom, Bog je uvijek vjeran. Čak i kad se udaljimo ili izgubimo, on nas i dalje prati svojom ljubavlju, opraštajući naše pogreške i tiho progovara našoj savjesti, pozivajući nas natrag k sebi.

U ovoj prispodobi dva se sina ponašaju na različite načine: mlađi sin napušta dom i pada sve niže, dok stariji sin ostaje kod kuće, ali i on ima nezreo odnos s Ocem. Kad se njegov mlađi brat vrati, on se ne raduje poput Oca, nego se ljuti i odbija ući u kuću. Ova dva sina predstavljaju dva nezrela načina odnosa s Bogom:  jedan predstavlja pobunu, a drugi djetinjastu poslušnost. Oba načina odnosa s Bogom nadilaze se kroz iskustvo milosrđa. Samo kroz praštanje, priznajući da nas Bog voli ljubavlju većom od naše bijede i pravde, ulazimo u istinski slobodan i sinovski odnos s Bogom.

U cijeloj se prispodobi ističe upornost i strpljivost oca dok čeka sina. To je ista strpljivost i iščekivanje koje Bog  ima prema svakome od nas koji smo se svojim grijehom udaljili od njega.

U jednom odlomku Knjige neba iz 1935. godine Isus otkriva Luisi da su njegove najintimnije i najbolnije patnje upravo čekanja.

Luisa se osjećala obgrljena Isusovim zagrljajem, ali u svom srcu doživljava i bol odsutnosti, koja joj nanosi velike patnje.

Čekala ga je, a to čekanje postaje njezina najteža muka, sati joj se čine kao stoljeća, a dani beskonačnima. Ako se pojavi i najmanja sumnja da Isus više neće doći, želi odbaciti samu sebe, pa čak i Božju Volju, koja ju zadržava na zemlji. Željela bi brzo odletjeti na nebo.

No dok razmišlja o tim stvarima, Isus joj se ukazuje s ranjenim Srcem iz kojega teku krv i plamenovi, kao da želi prekriti sve duše svojom krvlju i zapaliti ih svojom ljubavlju. Ohrabruje Luisu i povjerava joj kako i on pati te da njegove najbolnije patnje dolaze od neprestane čežnje za povratkom čovjeka. Njegov je pogled uvijek uprt u duše. Kad vidi neku dušu koja je pala u grijeh, on iščekuje njezin povratak u svoje Srce da bi joj oprostio. Ali kada je ne vidi da dolazi, čeka je s oprostom u rukama. To iščekivanje čini bol još okrutnijom i uzrokuje takve patnje da iz svog ranjenoga Srca izlijeva krv i plamenove. Dani i sati čekanja čine se kao godine!

On toliko ljubi stvorenje da mu je, rađajući ga za ovaj svijet, odredio koliko djela ljubavi, molitava i dobrih djela treba učiniti, kako bi steklo pravo da ga Isus tako silno ljubi. Daje mu milosti, pomoć za činjenje dobroa ali mnogi ljudi ostaju ipak pasivni. To stvara bolno čekanje u Isusovu Srcu. 

Kolika sporost u činjenju dobra, u molitvi – i onda kada čovjek naizgled odgovara na poziv Isusova Srca. Isus i dalje, i opet čeka. Osjeća tjeskobu ljubavi koja ga muči i nanosi mu nutarnje boli, koje bi, kad bi bio podložan smrti, prouzročile da umre toliko puta koliko puta nije bio ljubljen od svojih stvorenja.

Isus iščekuje stvorenje i na svetoj misi. Uvijek ga čeka, ponekad čak i broji minute, ali često čeka uzalud. Neki dolaze s hladnom ravnodušnošću, a malo je onih koji ga čekaju jednako kao što i on njih čeka. Samo s njima Isus osjeća mir i spokoj, u njihovim srcima pronalazi svoje utočište.  U tim trenutcima on izlijeva svoju ljubav i nalazi osvježenje od teškog mučeništva stalnog čekanja. Mnogima se može činiti da je ova patnja beznačajna, ali ona je uistinu najdublja i uzrokuje najteže mučeništvo.

Osim toga postoji još jedno, još bolnije iščekivanje, čežnja, žarka želja: dugo iščekivanje Kraljevstva Božje Volje. Isus čeka već tisućljećima. On toliko ljubi čovjeka, čezne da ga vidi sretnim, ali to se može ostvariti samo ako čovjek živi u jednoj jedinoj Volji – Božjoj. Svaki čin suprotan Božjoj Volji postaje čavao koji probada njegovo Srce i još više udaljava od njega, čineći ga nesretnim. Isus, koji živi u neizmjernoj sreći, pati jer vidi svoju djecu koja su nesretna. Dok čeka, obasipa ih milostima, svjetlom, vodeći ih prema životu u jedinstvu s njime i njegovom Voljom, kako bi promijenili svoju sudbinu i zadobili vječne radosti.  

Druge patnje ponekad prestaju, ali ova patnja iščekivanja ne prestaje nikada. Ona ga uvijek drži budnim, neumornim u izmišljanju novih čuda ljubavi kojima zadivljuje nebo i zemlju. Isus čak dolazi do toga da moli stvorenje: „Ne daj mi više čekati… ne mogu više. Preteško je.“

Na kraju, Isus poziva Luisu da se sjedini s njime u toj boli čekanja, da zajedno čekaju dolazak Kraljevstva Božje Volje i da njezino društvo njemu bude utjeha u toj beskrajnoj patnji.

Fiat!

don Marco 
Udruga Luisa Piccarreta (Corato)