XXXIII. nedjelja kroz godinu

“Strah, pa bio to i sveti strah, uvijek je ljudska krepost; on sputava let ljubavi i navodi dušu da neprestano gleda desno i lijevo, sve dotle da se počne bojati Onoga koji je toliko ljubi.”
Predraga braćo i sestre, Fiat!
Ove pretposljednje nedjelje liturgijske godine Evanđelje nam donosi prispodobu o talentima (Mt 25,14–30). Prije nego što će poći na put, neki čovjek povjerava svojim slugama talente, koji su u ono vrijeme bili novac velike vrijednosti: jednomu pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan, svakomu prema njegovim sposobnostima. Sluga koji je primio pet talenata poduzetan je i umnaža ih, stekavši još pet. Jednako postupa i sluga koji je primio dva te stječe još dva. No sluga koji je primio jedan iskopa jamu u zemlji i u nju sakrije novac svojega gospodara.
Upravo taj sluga, nakon gospodareva povratka, objašnjava razlog svojega postupka govoreći: » Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju.« (rr. 24–25). Taj sluga nema odnos povjerenja sa svojim gospodarom, nego ga se boji, a taj ga strah sputava. Strah uvijek koči i često navodi na pogrešne odluke. Obeshrabruje nas da nešto poduzmemo, potiče nas da tražimo utočište u sigurnim i zajamčenim rješenjima te na kraju ne ostvarimo ništa dobro. Da bismo napredovali i rasli na životnom putu, ne smijemo se prepustiti strahu, nego trebamo imati povjerenja.
Ova nam prispodoba pomaže razumjeti koliko je važno imati istinitu sliku o Bogu. Ne smijemo misliti da je On zao, tvrd i strog gospodar koji nas želi kazniti. Ako u sebi nosimo takvu pogrešnu sliku o Bogu, naš život neće moći biti plodan jer ćemo živjeti u strahu, a on nas neće dovesti ni do čega dobroga. Naprotiv, strah nas paralizira i razara iznutra. Pozvani smo zastati i razmotriti kakva je zapravo naša slika o Bogu. Već se u Starom zavjetu objavio kao »Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću« (Izl 34,6). A Isus nam je uvijek pokazivao da Bog nije strog i netrpeljiv gospodar, nego Otac pun ljubavi i nježnosti, Otac pun dobrote. Stoga možemo i trebamo imati neizmjerno povjerenje u Njega.
Isus nam na mnoge načine pokazuje Očevu velikodušnost i brižnost: svojom riječju, svojim djelima, prihvaćanjem svih, osobito grešnika, malenih i siromašnih, ali i svojim opomenama, koje otkrivaju koliko Mu je stalo do toga da ne protratimo svoj život. To je, naime, znak da nas Bog veoma cijeni. Ta nam svijest pomaže da budemo odgovorni u svemu što činimo. Prispodoba o talentima stoga nas poziva na osobnu odgovornost i vjernost koja se očituje i u spremnosti da uvijek iznova krenemo novim putovima, ne »zakapajući talent«, odnosno darove koje nam je Bog povjerio i za koje ćemo Mu položiti račun.
Dana 26. svibnja 1935. Isus govori Luisi da je strah, makar bio i svet, uvijek ljudska krepost: podrezuje krila ljubavi te rađa bojazan i teškoće na putu dobra. Zbog njega duša neprestano pogledava desno i lijevo te se na kraju počinje bojati Onoga koji je toliko ljubi. Oduzima joj slatku očaranost povjerenjem, po kojem živi u naručju svojega Isusa, a ako se previše boji, gubi Isusa i počinje živjeti sama sebi.
Ljubav je, naprotiv, božanska krepost i svojim ognjem ima moć očistiti dušu od svake ljage, sjediniti je s njezinim Isusom i preobraziti je u Njega. Daje joj takvo povjerenje da dopušta svojemu Isusu da je zanese. Slatka očaranost povjerenjem toliko je snažna da se uzajamno zanose te jedno bez drugoga ne mogu biti. A ako duša išta promatra, promatra samo ljubi li Onoga koji nju toliko ljubi.
Tako je cijelo njezino biće obuhvaćeno ljubavlju, a budući da je ljubav nerazdvojivo dijete Božje Volje, prepušta Božjoj Volji prvo mjesto i vlast. Ona se širi na sve čine stvorenja, i ljudske i duhovne, te sve oplemenjuje. Premda ljudski čini zadržavaju svoj oblik i tvar od koje su sazdani te izvana ne doživljavaju nikakvu promjenu, sva se promjena zbiva u dubini ljudske volje: sve što stvorenje čini, čak i ono najneznatnije, postaje božansko i biva utvrđeno u Božjoj Volji. Njezino je djelovanje neprestano i nad svime što stvorenje čini prostire svoje prebivalište mira. Kao prava Majka, neprestano obogaćuje svoju dragu kćer božanskim stečevinama.
Odagnajmo, dakle, svaki strah. U Božjoj Volji nema razloga ni za strah, ni za bojazan, ni za nepovjerenje. Ništa od toga Njoj ne pripada, a nama ne preostaje drugo nego živjeti od ljubavi i Božje Volje. Jedna od najčišćih radosti koje stvorenje može pružiti Bogu jest povjerenje u Njega. Tada ga On osjeća kao svoje dijete i s njime čini što želi. Povjerenje nam daje spoznati tko je Bog, Njegovu beskrajnu dobrotu i Njegovo neizmjerno milosrđe. Što više povjerenja Bog nalazi u duši, to je više ljubi i to obilnije dariva stvorenja.
don Marco